Smeće u prirodi je samo odraz smeća u našim glavama

Smeće u prirodi je samo odraz smeća u našim glavama

U zadnje vrijeme intenzivira se u medijima problem sa otpadom u prirodi. Otpada je bilo i prije ali kriminal na najvišem nivou ovoj problematici dao je drugu dimenziju. Ako se odmaknemo od politike i zapitamo se zašto ljudi rade to što rade, odnosno bacaju otpad u prirodu i time truju svoju zemlju i vodu, pronaći ćemo dublje probleme u društvu od samih zakona i institucija.

Ali time i zadire u dubinu samih sebe, svoj um i psihu jer u konačnici smeće u prirodi je odraz smeća koji se nalazi u našim glavama.

Razlog bacanju otpada možemo naći u nekim od sljedećih odgovora:

• korupcija

• nesvjesnost utjecaja takvog ponašanja na okolinu

• nedostatak odgoja

• nemar

• nedostatak društvenog odgoja

• osjećaj nekažnjivosti i uvjerenje da se pravila ne odnose na nas

• stavljanje osobne koristi i profita ispred općeg dobra

Itd...

Psihologija otpada

Ali, glavni odgovor zašto bacamo smeće leži u nama. Naime psihički zdrav čovjek (barem donekle zdrav jer svi imamo probleme) neće niti pomisliti da zagađuje prirodu, pogotovo u današnje vrijeme gdje se svaki otpad može zbrinuti. Čovjek koji ima komplekse, probleme u glavi, nisku razinu odgovornosti i svijesti bez imalo grižnje savjesti zagadit će zemlju i vodu. Odnos prema prirodi govori mnogo o našim vrijednostima, empatiji, osjećaju odgovornosti i poštovanju prema zajedničkom prostoru. Kompleksi koje ima ne nikako ne mogu biti izgovor za počinjeno nedjelo jer opet s druge strane, ako je osoba svjesna svojih dijela, nikakvi kompleksi niti traume neće ga natjerati da zagađuje prirodu što nas dovodi do zaključka - imamo slobodu izbora.

Na svakome od nas je hoćemo li baciti smeće u prirodu ili na to primjereno mjesto. Na nama je hoćemo li prijaviti osobu koja je zagadila okoliš ili ćemo na to slegnuti ramena. Čist um, čista priroda. Smeće u prirodi je samo odraz smeća u glavi. Nered izvan nas je odraz nereda u našim glavama.

Da bi se riješili smeća u prirodi prvo moramo krenuti od sebe jer što nam vrijedi ako počistimo otpad u prirodi ako će netko to opet ponoviti? Društvo već nešto radi po tom pitanju na način da se djeca u vrtiću i školama ući i razvrstavanju otpada. Odgoj je svakako najjače oružje za svjesno i odgovorno ponašanje. Ipak, odgoj ne bi smio stati na pravilnom razvrstavanju otpada. Djecu treba učiti i poštovanju prema prirodi, odgovornosti za zajednički prostor te razumijevanju posljedica vlastitih postupaka.

Oni koji nisu odgojeni moraju snositi posljedice, iako nažalost to nije uvijek tako jer se mnogi skrivaju iza institucija, odgovornost ponekad izbjegava, a pojedinci se skrivaju iza institucija, procedura i međusobnog prebacivanja krivnje.

Na nama je da svojim primjerom pokažemo drugima da se mora i može drugačije, voli i poštuje priroda. Da se pazi na nju gleda kao dom koji nas hrani i daje nam život. Oni koji nisu svjesni takvog koncepta svijeta moraju odgovarati za nedjela. Jer što nam vrijedi čistiti dom ako ga stalno netko zagađuje.

Jer što sam ako zagadim i uništim svoj dom? U što se pretvaram ako zagadim sve oko sebe? Jesam li čovjek ili nečovjek? Koji je onda smisao mojeg postojanja? Novac? Bogatstvo? Osjećaj moći?

Gubitak prirode je gubitak samoga sebe, jer trovanjem zemlje i vode trujem samog sebe. U doslovnom i prenesenom smislu. Priroda nije nešto odvojeno od čovjeka, nego temelj njegova postojanja. Ono što činimo okolišu prije ili poslije vraća se i nama samima.

Kada postanemo svjesni da je smeće u prirodi odraz nas samih kreće proces čišćenja i ne samo u fizičkom, nego i u metafizičkom smislu. Jer promjena ne počinje tek onda kada pokupimo smeće s tla, nego i onda kada odlučimo da ga više nećemo ostavljati za sobom.