Draga gđice Kohl, nadam se da ste dobro...
"Draga gđice Kohl, nadam se da ste dobro. Osobno vam pišem da vas zamolim da prestanete slati čekove zbog prijašnjeg duga na kreditnoj kartici. Hvala vam na dugogodišnjoj vjernosti ali više kod nas nemate nikakav dug. Jedino ste samoj sebi dužni. Kao predsjednik uprave banke sve sam žrtvovao za novac. Zbog njega sam bio zabrinut glede budućnosti i propuštao sam sadašnjost. Najdragocjeniji resurs nam je vrijeme. Nemojte ga tratiti na sumnje i strahove. Živite punim plućima. Zgrabite život i ne puštajte ga. Život je čudan, predivan misterij. Molim se da pronađete mir u sebi i uživate u njemu."
Vaš M. Gorman, bivši predsjednik uprave Prve nacionalne banke.
Ovaj citat iz animirane serije Carol i kraj svijeta podsjeća nas da smo po tko zna koji put zaboravili na prave životne vrijednosti. No, da li nas na to mora podsjetiti kraj života ili se možemo sjetiti pravih vrijednosti i netom prije kraja i postojanja na ovom svijetu?
Što bi se dogodilo kada bismo saznali da nam je preostalo još samo nekoliko mjeseci života? Upravo od te pretpostavke polazi serija Carol & the End of the World. Dok se Zemlji približava neizbježno uništenje, većina ljudi odlučuje iskoristiti preostalo vrijeme za putovanja, zabavu i ostvarenje davno odgođenih želja. Međutim, glavna junakinja Carol ne uspijeva se pronaći u takvom svijetu. Dok svi oko nje nastoje živjeti što intenzivnije, ona pronalazi utjehu u svakodnevici, u poznatim mjestima, uredskim zadacima i naizgled beznačajnim ritualima.
Na prvi pogled, njezin život djeluje kao propuštena prilika. Ako je svijetu došao kraj, zašto nastaviti odlaziti na posao? Zašto se držati rasporeda i obavljati poslove koji više nemaju nikakvu praktičnu svrhu? Ali serija postupno otvara zanimljivije pitanje: je li smisao života doista u tome da neprestano radimo nešto iznimno ili je možda dovoljno naučiti prepoznavati vrijednost običnih stvari?
Živimo u kulturi koja nas gotovo svakodnevno uvjerava da bismo trebali biti uspješniji, zanimljiviji, produktivniji i spremniji na nova iskustva. Čak se i slobodno vrijeme pretvorilo u svojevrstan projekt koji treba što bolje iskoristiti. Putovanja, hobiji i osobni razvoj često postaju još jedna sredstva dokazivanja vlastite vrijednosti. Kao da ni u dokolici više ne znamo jednostavno postojati, bez potrebe da iz svakog iskustva izvučemo neku korist ili uspomenu vrijednu prepričavanja.
Carol nas podsjeća da život ne mora biti spektakularan kako bi bio vrijedan. Ponekad smisao pronalazimo u razgovoru s prijateljem, u šalici kave ili u osjećaju da negdje pripadamo. Takvi trenuci možda nisu dovoljno uzbudljivi da bismo ih objavljivali na društvenim mrežama, ali to ne znači da su beznačajni. Naprotiv, upravo se od njih sastoji najveći dio našeg postojanja.
To ipak ne znači da je svaka rutina dobra niti da bismo trebali odustati od svojih želja. Postoji razlika između svakodnevice koja nam pruža sigurnost i one u kojoj se skrivamo od vlastitog života. Carolina priča nije poziv na pasivnost, nego podsjetnik da ne postoji univerzalna formula za ispunjen život. Nekome će smisao pružiti putovanja, stvaranje ili pustolovine, a nekome mir, bliski odnosi i predvidljivost. Problem nastaje kada počnemo živjeti prema tuđoj predodžbi o tome što bi nas trebalo usrećiti.
Upravo zato citat bivšeg predsjednika banke ima posebnu težinu. Čovjek koji je cijeli život žrtvovao za novac na kraju shvaća da je, nastojeći osigurati svoju budućnost, zanemario jedino vrijeme koje mu je uistinu bilo dostupno – sadašnjost. Njegovo priznanje da je dužan samome sebi ne odnosi se na financijski dug, nego na sve ono što je odgađao, sve trenutke koje nije proživio i sve mogućnosti koje je zamijenio brigom da bi jednog dana mogao imati više.
Možda je upravo to jedan od najvećih paradoksa ljudskog života: ponašamo se kao da imamo neograničeno vrijeme za ostvarenje svojih planova, a istodobno živimo kao da ga nikada nemamo dovoljno. Čekamo bolje okolnosti, više novca, više samopouzdanja ili neki znak da je napokon došao pravi trenutak. No život se ne odvija nakon što završimo sve pripreme. On se događa upravo dok ih obavljamo.
Pitanje smisla života možda zato ne zahtijeva veliki filozofski odgovor. Možda se ne trebamo neprestano pitati što moramo postići da bismo opravdali svoje postojanje, nego što u našem svakodnevnom životu već ima vrijednost, a da to često ni ne primjećujemo. Smisao ne mora biti skriven iza nekog velikog cilja. Može se nalaziti u odnosima koje njegujemo, poslovima koje volimo, malim zadovoljstvima ili jednostavnom osjećaju da smo prisutni u vlastitom životu.
Carol & the End of the World ne nudi jednostavan recept za sreću, niti tvrdi da bismo se trebali odreći ambicija i prestati razmišljati o budućnosti. Njegova je poruka suptilnija: ne smijemo dopustiti da nas potraga za boljim životom spriječi da prepoznamo vrijednost onoga koji već imamo.
Jer možda na kraju nećemo žaliti samo zbog stvari koje nismo učinili, nego i zbog svih običnih dana koje smo proveli čekajući da naš pravi život napokon počne.
Komentari