Kako pronaći smisao života kada se čini da je svaka nada izgubljena?

Postoje trenuci kada se čovjeku sruši sve ono na čemu je gradio svoj život. Nestanu sigurnost, planovi, odnosi i uvjerenja koja su mu dotad davala osjećaj da svijet ima smisla. Što nam tada preostaje? Austrijski psihijatar Viktor Frankl, preživjeli zatočenik nacističkih koncentracijskih logora, ponudio je odgovor koji i danas snažno odjekuje: čovjeku se može oduzeti gotovo sve, ali čak i u najtežim okolnostima može sačuvati određenu slobodu u načinu na koji se odnosi prema vlastitom životu.

Izvor originalnog teksta: Eternalised – How One Man Found Meaning When All Hope Was Lost

Viktor Frankl: čovjek koji je smisao tražio u najtežim okolnostima

Viktor Frankl bio je neurolog i psihijatar koji je tijekom Drugog svjetskog rata završio u nacističkim koncentracijskim logorima. Ondje se suočio s glađu, nasiljem, poniženjem i stalnom prijetnjom smrti. Izgubio je velik dio svoje obitelji, uključujući suprugu, a iskustvo zatočeništva zauvijek je obilježilo njegov pogled na ljudsku prirodu. Ipak, Frankl nije ostao zapamćen samo kao čovjek koji je preživio strahote rata. Njegovo najvažnije nasljeđe postala je knjiga Čovjekovo traganje za smislom, u kojoj je opisao svoja iskustva i razvio psihoterapijski pristup poznat kao logoterapija.

Frankla je zanimalo pitanje koje nadilazi granice psihologije: što čovjeku daje razlog da nastavi živjeti kada mu se čini da više nema razloga za život?

Promatrajući druge zatvorenike, primijetio je koliko gubitak nade može utjecati na njihovu sposobnost da podnose svakodnevne strahote. Kada bi budućnost postala potpuno nezamisliva, a život se sveo na puko preživljavanje, bilo je sve teže pronaći snagu za sljedeći dan. S druge strane, misao o voljenoj osobi, želja da se dovrši neki važan posao ili nada da život još može imati svrhu mogli su čovjeku pružiti unutarnji oslonac.

To, naravno, ne znači da je pozitivan stav mogao zaštititi zatvorenike od gladi, bolesti i brutalnosti logora. Franklova iskustva ne treba pretvarati u pojednostavljenu poruku da svatko može pobijediti patnju ako dovoljno snažno vjeruje. Njegova je spoznaja suptilnija: čak i kada ne možemo birati okolnosti, još uvijek postoji mogućnost da pronađemo razlog zbog kojeg vrijedi nastaviti.

Smisao je važniji od stalne sreće

Suvremena kultura često nam poručuje da bismo trebali biti sretni, uspješni, zadovoljni i ispunjeni. Društvene mreže dodatno stvaraju dojam da bi život trebao biti neprestani niz ugodnih iskustava, osobnih postignuća i lijepih trenutaka. Kada se pojave tuga, nezadovoljstvo ili osjećaj praznine, lako je zaključiti da s nama nešto nije u redu.

Frankl je smatrao da takav pogled promašuje nešto temeljno. Čovjeku nije potrebna samo ugoda nego i osjećaj da njegov život ima smisao.

Možemo imati posao, novac, udoban dom i relativno stabilan život, a ipak osjećati unutarnju prazninu. Isto tako, možemo prolaziti kroz teško razdoblje, ali osjećati da ono što radimo ima vrijednost. Smisao ne uklanja nužno bol, ali nam može pomoći da razumijemo zbog čega se trudimo, što nam je važno i čemu želimo posvetiti svoju energiju.

Frankl je smatrao da je potraga za smislom jedna od temeljnih ljudskih motivacija. Dok je Sigmund Freud naglašavao težnju prema zadovoljstvu, a Alfred Adler težnju prema moći i nadmoći, Frankl je u središte svojeg pristupa postavio volju za smislom. Ta razlika mijenja način na koji promatramo vlastiti život. Umjesto da se stalno pitamo jesmo li dovoljno sretni, uspješni ili zadovoljni, možemo se zapitati radimo li nešto što smatramo vrijednim. Jesmo li nekome važni? Razvijamo li svoje sposobnosti? Postoji li nešto što bismo željeli stvoriti, naučiti ili ostaviti iza sebe? Odgovori neće uvijek biti veliki i dramatični. Ponekad se smisao nalazi u poslu koji ima konkretnu korist za druge, u brizi za člana obitelji, u stvaranju umjetničkog djela ili u jednostavnoj odluci da ne odustanemo od nečega što smatramo važnim.

Čovjeku nije potrebna samo ugoda nego i osjećaj da njegov život ima smisao.

Tri načina na koja možemo pronaći smisao

Frankl je smatrao da smisao možemo pronaći na tri osnovna načina: kroz ono što stvaramo i činimo, kroz ljubav i iskustva koja nas povezuju sa svijetom te kroz način na koji se odnosimo prema neizbježnoj patnji.

1. Smisao kroz stvaranje i djelovanje

Prvi put odnosi se na ono što dajemo svijetu. To može biti posao, umjetničko stvaralaštvo, znanstveno istraživanje, odgoj djece, pomaganje drugima ili bilo koja aktivnost kojom stvaramo nešto vrijedno. Nije nužno da naš doprinos bude velik ili prepoznatljiv. Važno je da u onome što radimo prepoznajemo vlastiti trud, odgovornost i vrijednost. Čovjek može pronaći smisao u malom projektu koji će nekome olakšati život jednako kao i u djelu koje će pamtiti generacije.

2. Smisao kroz ljubav i iskustvo

Drugi put vodi kroz susrete s drugim ljudima, ljubav, prirodu, umjetnost i iskustva koja nas podsjećaju da život nije samo niz zadataka koje moramo obaviti. Frankl je tijekom zatočeništva često razmišljao o svojoj supruzi. Sjećanje na nju pomagalo mu je da sačuva unutarnju povezanost s nečim što je nadilazilo neposrednu stvarnost logora. Iz toga je izvukao spoznaju o dubini ljubavi i njezinoj sposobnosti da čovjeku pruži smisao čak i kada voljena osoba nije fizički prisutna. Ljubav pritom nije samo osjećaj ugode. Ona podrazumijeva da drugu osobu vidimo u njezinoj jedinstvenosti, da nam je stalo do njezine dobrobiti i da prepoznajemo vrijednost koja ne ovisi samo o njezinoj koristi za nas.

3. Smisao kroz odnos prema patnji

Treći put najviše se povezuje s Franklovim iskustvom koncentracijskih logora. Smatrao je da čovjek, kada više ne može promijeniti određenu situaciju, još uvijek može pokušati promijeniti vlastiti odnos prema njoj.

Ovu ideju važno je razumjeti bez romantiziranja patnje. Frankl nije tvrdio da trebamo prihvaćati nepravdu, nasilje ili probleme koje možemo riješiti. Ako postoji mogućnost da uklonimo uzrok patnje, trebamo pokušati to učiniti.

Smisao nije u tome da trpimo ono što se može promijeniti.

No postoje situacije u kojima su naše mogućnosti ograničene: gubitak voljene osobe, neizlječiva bolest ili događaj čije posljedice ne možemo poništiti. Tada se pitanje postupno mijenja. Više ne možemo birati što se dogodilo, ali možemo tražiti način na koji ćemo nastaviti živjeti s tom činjenicom.

Ponekad to znači sačuvati dostojanstvo. Ponekad pronaći snagu da zatražimo pomoć. Ponekad prihvatiti da nam treba vrijeme kako bismo uopće mogli zamisliti budućnost. Smisao se u takvim okolnostima ne mora pojaviti odmah. Nije obveza koju moramo ispuniti niti dokaz da smo dovoljno snažni. Može se razvijati polako, zajedno s nama.

Što se događa kada izgubimo osjećaj smisla?

Frankl je za stanje duboke unutarnje praznine koristio pojam egzistencijalnog vakuuma. Riječ je o osjećaju da nam nedostaje razlog zbog kojeg bismo ustali ujutro, da svakodnevne aktivnosti više nemaju stvarnu vrijednost ili da život prolazi bez jasnog smjera.

Takav osjećaj može se pojaviti kada ostvarimo cilj kojem smo dugo težili, a nakon uspjeha otkrijemo da se nismo osjećali onako kako smo očekivali. Može nastati nakon prekida odnosa, gubitka posla, odlaska u mirovinu ili razdoblja u kojem smo predugo živjeli prema tuđim očekivanjima. Ponekad smo toliko usmjereni na sljedeći cilj da nikada ne zastanemo i zapitamo se želimo li uopće život koji gradimo. Obavljamo zadatke, ispunjavamo obveze i nastojimo zadovoljiti kriterije koje nam nameće okolina, ali pritom gubimo dodir s vlastitim vrijednostima.

Franklov pristup ne nudi univerzalnu formulu za izlazak iz takvog stanja. Logoterapija nastoji pomoći čovjeku da proširi pogled na vlastitu situaciju i prepozna mogućnosti smisla koje možda prije nije vidio.

To je važna razlika: smisao nije nužno skrivena velika istina koju moramo otkriti jednom zauvijek. Može se mijenjati tijekom života, ovisno o okolnostima, odnosima i odgovornostima koje preuzimamo. Ono što nam je bilo važno u dvadesetima ne mora biti jednako važno u pedesetima. Cilj koji smo nekada smatrali presudnim može izgubiti svoju privlačnost, a nešto što smo ranije zanemarivali može postati središte našeg života.

Život ne mora biti lak da bi imao smisla

Jedna od najvažnijih poruka Franklove filozofije jest da smislen život nije isto što i život bez problema. Ponekad smo uvjereni da ćemo početi živjeti tek kada riješimo sve poteškoće, postignemo financijsku sigurnost, pronađemo idealan odnos ili napokon budemo zadovoljni sobom. No život se rijetko odvija prema takvom planu. Uvijek postoji nešto nedovršeno, neka neizvjesnost ili okolnost koju ne možemo kontrolirati.

Ako smisao stalno odgađamo za neko zamišljeno buduće vrijeme, riskiramo da zanemarimo ono što je već sada vrijedno naše pažnje. To ne znači da trebamo odustati od promjena i ambicija, nego da ne moramo čekati savršene okolnosti kako bismo živjeli u skladu s onim što nam je važno. Smisao se može nalaziti u odgovornosti koju prihvaćamo, u ljudima kojima pružamo podršku, u znanju koje dijelimo ili u načinu na koji se odnosimo prema drugima kada nam nitko ne jamči da ćemo za to biti nagrađeni.

Ipak, Franklova ideja ne znači da svaka patnja automatski ima dublju svrhu ili da je čovjek dužan pronaći nešto pozitivno u svakoj tragediji. Neke su stvari jednostavno strašne i nepravedne. Njegova poruka nije da trebamo opravdati patnju, nego da ona ne mora imati posljednju riječ o tome što će naš život postati.

Pitanje koje mijenja perspektivu

Frankl je predlagao promjenu perspektive: umjesto da se neprestano pitamo što očekujemo od života, možemo se zapitati što život u određenom trenutku očekuje od nas. Takvo pitanje ne podrazumijeva da postoji unaprijed određena sudbina koju moramo slijediti. Ono nas poziva da pažljivije pogledamo vlastitu situaciju. Postoji li nešto što možemo učiniti, netko kome možemo pomoći, odgovornost koju izbjegavamo ili vrijednost koju bismo željeli ostvariti?

Ponekad odgovor nije velik životni poziv. Možda je dovoljno da budemo prisutniji u odnosu koji zanemarujemo, da završimo nešto što nam je važno ili da napravimo prvi korak prema promjeni koju dugo odgađamo.

U tome se krije i ideja osobne odgovornosti. Ako čekamo da nam svijet pruži savršene uvjete, možda ćemo dugo ostati na mjestu. Ali kada prepoznamo ono na što možemo utjecati, ponovno dobivamo određeni osjećaj smjera.

Frankl je znao da postoje okolnosti u kojima čovjek ima vrlo malo stvarne slobode. Njegovo iskustvo zato nije poziv na okrivljavanje ljudi za njihovu nesreću. Naprotiv, ono nas podsjeća da ljudsko dostojanstvo ne ovisi isključivo o vanjskim okolnostima i postignućima.

Smisao nije gotov odgovor, nego odnos prema životu

Priča Viktora Frankla ostaje važna jer nas suočava s pitanjem koje se lako izgubi u svakodnevnoj žurbi: živimo li samo kako bismo izbjegli neugodu i ostvarili vlastite želje ili pokušavamo pronaći nešto što našim postupcima daje dublju vrijednost? Njegova knjiga Čovjekovo traganje za smislom nije jednostavan priručnik za sreću. Ona je svjedočanstvo o čovjeku koji je u krajnje neljudskim okolnostima pokušao razumjeti što ljudskom postojanju daje vrijednost. Iz tog je iskustva razvio ideju da smisao možemo pronaći kroz stvaranje, ljubav i vlastiti odnos prema onome što ne možemo promijeniti.

Možda ne postoji jedan odgovor na pitanje zašto živimo. Možda se odgovor razlikuje od čovjeka do čovjeka, ali i od jednog životnog razdoblja do drugog.

Ponekad ga pronalazimo u onome što stvaramo, ponekad u osobi koju volimo, a ponekad u maloj odluci da nastavimo unatoč neizvjesnosti. Nije nužno da uvijek osjećamo nadu kako bismo napravili sljedeći korak. Dovoljno je da postoji nešto što još vrijedi pokušati, netko do koga nam je stalo ili mogućnost da naš život s vremenom dobije drukčiji oblik.

Franklova poruka nije da čovjek mora biti snažan u svakom trenutku. Ona je da čak i kada se čini da smo izgubili gotovo sve, pitanje smisla ne mora biti završeno. Ponekad upravo tada počinjemo drukčije gledati na sebe, druge ljude i ono što nam je u životu doista važno.