Perfect Days – Što nas ovaj film može naučiti o smislu života?
- Ananda

- 30. lip
- 3 min čitanja
Živimo u vremenu u kojem se uspjeh mjeri produktivnošću, brzinom i količinom postignutog. Svakodnevno smo izloženi porukama da moramo biti bolji, bogatiji, uspješniji i zauzetiji nego jučer. Paradoksalno, nikada nismo imali više mogućnosti, a istovremeno se sve više ljudi osjeća umorno, izgubljeno i nezadovoljno.
Upravo zato film Perfect Days redatelja Wima Wendersa djeluje gotovo subverzivno. On ne pokušava impresionirati spektakularnom pričom niti velikim životnim dramama. Umjesto toga, pred gledatelja stavlja čovjeka čiji se život, barem na prvi pogled, čini sasvim običnim. Međutim, upravo u toj običnosti krije se njegova najveća vrijednost.
Film nas poziva da preispitamo vlastite predodžbe o sreći, uspjehu i smislu života.
Može li jednostavan život biti ispunjen?
Glavni lik Hirayama radi posao koji mnogi smatraju nezahvalnim – čisti javne toalete u Tokiju. Njegov život odvija se prema gotovo nepromjenjivom ritmu. Ustaje rano, obavlja svoj posao savjesno, sluša glazbu na starim kazetama, čita knjige prije spavanja, njeguje biljke i povremeno fotografira igru svjetlosti među krošnjama drveća.
Za suvremenog promatrača takav bi život mogao izgledati monotono ili čak siromašno. Međutim, Wenders vrlo brzo pokazuje da monotonija nije isto što i praznina. Rutina ne mora biti zatvor, nego može postati prostor unutarnjeg mira ako joj pristupamo svjesno.
To je jedna od najvažnijih poruka filma. Kvaliteta života ne proizlazi nužno iz količine događaja koje doživljavamo, nego iz načina na koji ih doživljavamo.
Duhovnost bez religijskih simbola
Iako se Perfect Days ne bavi religijom niti otvoreno govori o duhovnosti, cijeli film prožet je duhovnim pogledom na život. Njegova filozofija podsjeća na zen-budizam, koji naglašava važnost potpune prisutnosti u svakom trenutku.
U svijetu u kojem stalno razmišljamo o prošlosti ili planiramo budućnost, Hirayama živi ovdje i sada. On ne traži velika uzbuđenja kako bi osjetio zadovoljstvo. Njegovu pažnju zaokupljaju stvari koje većina ljudi više ni ne primjećuje – zvuk vjetra, igra svjetlosti na lišću, miris zemlje nakon kiše ili nekoliko minuta tišine tijekom pauze za ručak.
Takav način života ne znači bijeg od stvarnosti. Naprotiv, riječ je o potpunom prihvaćanju stvarnosti bez stalne potrebe da bude drugačija.
Jesmo li izgubili sposobnost uživanja u jednostavnim stvarima?
Jedno od pitanja koje film neizravno postavlja jest zašto suvremeni čovjek sve teže pronalazi zadovoljstvo u malim stvarima.
Navikli smo da nas neprestano nešto stimulira. Pametni telefoni, društvene mreže i neprekidan priljev informacija stvaraju osjećaj da uvijek moramo biti uključeni u nešto novo. Posljedica toga nije veća ispunjenost, nego često upravo suprotno – gubitak sposobnosti da budemo potpuno prisutni u vlastitom životu.
Perfect Days ne osuđuje modernu tehnologiju niti idealizira prošlost. Umjesto toga podsjeća da unutarnji mir ne ovisi o vanjskim okolnostima. Čovjek može živjeti skromno, a osjećati duboko zadovoljstvo, jednako kao što može posjedovati mnogo, a ostati trajno nezadovoljan.
Smisao života ne mora biti spektakularan
Suvremena kultura često promovira ideju da svatko mora pronaći neku veliku životnu svrhu. Međutim, film nudi drugačiji pogled.
Možda smisao života nije nešto što ćemo jednog dana otkriti nakon velikog uspjeha ili važnog životnog događaja. Možda se smisao ne nalazi na kraju puta, nego u samom načinu na koji živimo svaki običan dan.
Način na koji razgovaramo s ljudima.
Način na koji obavljamo svoj posao.
Način na koji promatramo prirodu.
Način na koji zahvaljujemo za ono što već imamo.
U tom smislu, Perfect Days nije film o čovjeku koji je odustao od života, nego o čovjeku koji ga je naučio živjeti bez stalne potrebe da bude negdje drugdje ili netko drugi.
Što možemo naučiti od Hirayame?
Ne treba idealizirati život glavnog lika niti zaključiti da je odricanje od ambicija put prema sreći. Film ne zagovara pasivnost niti odbacivanje modernog života. Njegova je vrijednost u tome što podsjeća na ravnotežu koju često gubimo.
Ambicije same po sebi nisu problem. Problem nastaje kada zaboravimo živjeti dok ih ostvarujemo.
Hirayama nas uči da dostojanstvo ne proizlazi iz zanimanja koje obavljamo, nego iz načina na koji ga obavljamo. Pokazuje da pažnja, zahvalnost i prisutnost nisu privilegija ljudi koji imaju mnogo slobodnog vremena, nego unutarnji stav koji se može razvijati bez obzira na okolnosti.
Film koji postavlja važna pitanja
Možda najveća vrijednost filma Perfect Days nije u odgovorima koje nudi, nego u pitanjima koja ostavlja gledatelju.
Kada smo posljednji put uistinu promatrali prirodu, bez žurbe i bez mobitela u ruci?
Koliko često jedemo, a da pritom uopće ne osjetimo okus hrane?
Koliko puta tijekom dana automatski prolazimo kroz vlastiti život razmišljajući isključivo o onome što nas čeka sutra?
Film ne tvrdi da bismo svi trebali živjeti poput njegova glavnog junaka. No poziva nas da zastanemo i zapitamo se jesmo li u potrazi za boljim životom možda zaboravili živjeti ovaj koji već imamo.
U vremenu neprekidne buke, Perfect Days podsjeća da se smisao života često ne skriva u izvanrednim trenucima, nego u sposobnosti da obične trenutke doživimo izvanredno. Upravo zato ovaj film nije samo umjetničko ostvarenje, nego i tiha filozofska meditacija o tome što znači biti prisutan, zahvalan i istinski živ.



Komentari