Jeste li se ikada zapitali koliko je pouzdano vaše sjećanje?

U ovom videu, predavanje psihologinje razmatra se jednim od najzanimljivijih pitanja ljudske psihologije – koliko su naša sjećanja zapravo pouzdana. Kroz izlaganje poznate kognitivne psihologinje Elizabeth Loftus objašnjava se da pamćenje nije statična i točna „snimka“ prošlih događaja, već dinamičan proces koji se stalno mijenja. Svaki put kada se nečega prisjećamo, mi zapravo rekonstruiramo sjećanje, a pritom ono može biti pod utjecajem novih informacija, sugestija drugih ljudi, emocija i konteksta u kojem se prisjećanje događa.

U videu se navode brojna istraživanja koja pokazuju kako je moguće „usaditi“ lažna sjećanja, čak i na događaje koji se nikada nisu dogodili. Ljudi mogu biti potpuno uvjereni u točnost svojih uspomena, iako su one djelomično ili u potpunosti netočne. To ima ozbiljne posljedice, osobito u pravosudnom sustavu, gdje se iskazi svjedoka često smatraju ključnim dokazima. Loftus ističe kako samopouzdanje svjedoka ne znači nužno i istinitost njihova sjećanja.

Ova tema izravno se povezuje s takozvanim Mandela efektom – fenomenom u kojem veći broj ljudi dijeli isto pogrešno sjećanje. Naziv potječe od raširenog uvjerenja da je Nelson Mandela preminuo u zatvoru 1980-ih, iako je zapravo umro 2013. godine. Mandela efekt pokazuje kako kolektivna sjećanja mogu nastati kroz medije, razgovore, kulturu i ponavljanje netočnih informacija, dok ljudi ostaju uvjereni da se „točno tako sjećaju“.

Video nas potiče na kritičko promišljanje vlastitih uspomena i podsjeća da pamćenje nije savršeno, već krhko i podložno promjenama. Umjesto da sjećanja doživljavamo kao neupitnu istinu, trebamo ih shvatiti kao osobne interpretacije prošlosti, oblikovane vremenom, emocijama i utjecajem okoline. Upravo u tom razumijevanju leži ključ za bolje razumijevanje sebe, drugih ljudi i načina na koji gradimo vlastitu stvarnost.