The Eternal Song (2025) – film koji nas podsjeća na ono što smo zaboravili
Dokumentarni film The Eternal Song (2025) je noviji dokumentarac o domorodačkim narodima. No, to nije samo film o autohtonim narodima, njihovoj povijesti i kulturi. To je pokušaj da se kroz njihove glasove postavi jedno mnogo šire pitanje: što smo kao civilizacija izgubili kada smo se počeli doživljavati odvojeni od prirode, zemlje i jedni od drugih?
Film redatelja Zaye Ralitze Benazzo i Maurizija Benazza nastao je nakon višegodišnjeg putovanja kroz različite autohtone zajednice. Premijerno je prikazan 2025. godine, traje oko sat i pol, a zamišljen je kao prvi dio mnogo šireg projekta koji će obuhvatiti niz dokumentarnih filmova posvećenih različitim domorodačkim kulturama.
Već sam naslov The Eternal Song – Vječna pjesma sugerira o čemu je zapravo riječ. Ta pjesma nije doslovno jedna pjesma koju netko pjeva. Ona je metafora za život koji postoji puno duže od pojedinca, kulture ili civilizacije. Za ritam prirode, sjećanje predaka, smjenu generacija i povezanost svega živog.
Čovjek koji je zaboravio da pripada Zemlji
Jedna od glavnih ideja filma jest da suvremeni čovjek pati od svojevrsnog zaborava. Živimo u svijetu u kojem su priroda i čovjek sve više odvojeni. Hrana dolazi iz trgovine, voda iz slavine, energija iz utičnice, a prostor između nas i zemlje postao je gotovo apstraktan.
Autohtone kulture prikazane u filmu nude sasvim drugačiju sliku. U njihovom shvaćanju čovjek nije gospodar prirode koji se nalazi izvan nje. On je dio šire mreže života. Zemlja nije samo resurs, šuma nije samo drvna masa, a životinje nisu samo biološke vrste. Priroda je istodobno prostor života, sjećanja, identiteta i duhovnosti. Ne moramo prihvatiti svako duhovno ili tradicionalno vjerovanje da bismo razumjeli temeljnu poruku: možda smo zaboravili da odnos prema prirodi nije samo ekološko pitanje, nego i pitanje odnosa prema samima sebi.
Tragovi kolonizacije koji još nisu nestali
Film ne romantizira prošlost. Jedna od njegovih važnijih tema jesu posljedice kolonizacije i način na koji se povijesne traume prenose kroz generacije.
Redatelji razgovaraju s ljudima različitih generacija i kultura te kroz njihove priče povezuju gubitak zemlje, jezika, običaja i kulturnog identiteta s današnjim problemima. Film pritom ne pokušava prikazati autohtone zajednice kao ostatak nekog prošlog svijeta. Naprotiv, naglasak je na činjenici da njihove kulture i dalje žive i da njihovi nositelji pokušavaju sačuvati ono što je preživjelo povijesne pritiske.
Posebno je snažna ideja međugeneracijskog prijenosa traume. Ono što se dogodilo prije nekoliko desetljeća ili stoljeća ne mora nestati zajedno s generacijom koja je to doživjela. Može ostati prisutno u obiteljima, jeziku, odnosu prema zemlji i načinu na koji zajednica doživljava samu sebe.
No jednako važan dio filma jest mogućnost iscjeljenja.
Duhovnost bez potrebe za velikim objašnjenjima
The Eternal Song ima izrazito duhovnu dimenziju, ali ona nije predstavljena kroz klasičnu religijsku doktrinu. Više se radi o osjećaju svetosti života i ideji da priroda nije mrtva pozornica na kojoj se odvija ljudska povijest.
Za gledatelja otvorenog prema duhovnosti film može imati još jedno značenje. Ako postoji nešto što možemo nazvati drevnim sjećanjem čovječanstva, onda možda ono nije sačuvano samo u knjigama i religijama, nego i u načinu na koji pojedine kulture doživljavaju zemlju, životinje, pretke i cikluse prirode.
Naravno, ovdje treba biti oprezan. Film govori iz perspektive autohtonih zajednica i njihovih tradicija. Ne treba njihove duhovne predodžbe automatski pretvarati u univerzalne činjenice. Njihova vrijednost može biti upravo u tome što nam omogućuju da svijet pogledamo iz drugačijeg kuta.
Vječna pjesma života
Najzanimljiviji trenutak ovog filma možda nastaje kada shvatimo da se njegovo pitanje zapravo ne odnosi samo na autohtone narode.
Odnosi se na sve nas.
Što se događa s čovjekom kada izgubi osjećaj pripadnosti? Što se događa s društvom koje prirodu vidi prvenstveno kao nešto što treba iskoristiti? I što se događa s čovjekom kada više nema osjećaj da je dio neke veće priče?
The Eternal Song na ta pitanja ne daje konačne odgovore. Umjesto toga vraća nas na jednostavnu ideju koja je u modernom svijetu možda postala neobično radikalna: nismo odvojeni od života oko sebe.
Zemlja nije samo mjesto na kojem živimo. Ona je prostor kojem pripadamo.
U tom smislu naslov filma dobiva posebno značenje. „Vječna pjesma“ nije nešto što moramo pronaći. Ona je možda cijelo vrijeme prisutna – u šumu šume, vodi, životinjama, ljudima, sjećanju predaka i smjeni generacija. Problem je samo što smo postali dovoljno glasni da je više ne čujemo.
Komentari