Zašto neki ljudi nikad ne odrastu? Tri faze ljudskog razvoja koje otkrivaju kako prestajemo živjeti za tuđe odobravanje
Zašto neki ljudi cijeli život pokušavaju udovoljiti drugima, dok drugi pronalaze mir u tome da budu ono što jesu? Odgovor bi se mogao kriti u načinu na koji psihološki i moralno sazrijevamo. Prema jednom zanimljivom modelu ljudskog razvoja, postoje tri faze kroz koje prolazimo: djetinjstvo, adolescencija i odraslost. No prijelaz iz jedne faze u drugu nije zajamčen samim protokom vremena. Možemo ostarjeti, a da pritom nikada ne prestanemo tražiti potvrdu vlastite vrijednosti od drugih.
Ovaj model oslanja se na ideje razvojnih psihologa poput Jeana Piageta, Lawrencea Kohlberga, Roberta Kegana i Erika Eriksona, koji su istraživali kako se tijekom života mijenjaju naše razmišljanje, moral i odnos prema svijetu.
Djetinjstvo: Važno je dobiti ono što želimo
Dijete svijet u početku doživljava jednostavno: nešto želi i pokušava to dobiti. Ako dobije sladoled ili kolačić, sretno je; ako mu se želja ne ispuni, nezadovoljno je. S vremenom, međutim, otkriva da drugi ljudi imaju vlastite potrebe, želje i perspektive koje se ne moraju podudarati s njegovima.
To je važan korak u razvoju. Počinjemo shvaćati da nismo središte svijeta i da drugi ljudi ne razmišljaju nužno kao mi. No upravo tada otvaraju se vrata sljedećoj fazi: pokušaju da razumijemo druge kako bismo dobili ono što želimo.
Adolescencija: Život kao trgovina uslugama i odobravanjem
Adolescentski način razmišljanja temelji se na razmjeni. Ako odjenem pravu odjeću, možda ću biti prihvaćen. Ako kažem nešto duhovito, možda ću se nekome svidjeti. Ako se ponašam onako kako drugi očekuju, možda ću dobiti njihovu naklonost.
Problem je što takav obrazac ne nestaje nužno s krajem školovanja. Nastavljamo ga primjenjivati na poslu, u prijateljstvima, ljubavnim odnosima i na društvenim mrežama. Pokušavamo ostaviti dobar dojam, steći status i izbjeći odbacivanje, često nauštrb vlastite autentičnosti. Naravno, svakodnevni život zahtijeva suradnju i određenu razinu uzajamnosti. Problem nastaje kada svaki odnos postane računica, a svaki postupak pokušaj da nešto dobijemo zauzvrat.
Takav život može biti iscrpljujući. Stalno razmišljamo o tome kako izgledamo u tuđim očima, što bismo trebali reći i kako se trebamo ponašati da bismo bili prihvaćeni. Čak i kada uspijemo pridobiti tuđu naklonost, zadovoljstvo je često kratkotrajno jer se ubrzo pojavljuje nova potreba za potvrdom.
Odraslost: Sposobnost da budemo ono što jesmo
U ovom modelu prava odraslost počinje kada prestanemo svaku situaciju promatrati kroz pitanje što ćemo dobiti zauzvrat. Počinjemo živjeti prema vrijednostima koje su nam važne čak i onda kada nam ne donose popularnost, novac ili odobravanje drugih. Možemo biti iskreni i kada nam se to ne isplati. Možemo pomoći drugima bez očekivanja nagrade. Možemo zastupati svoja uvjerenja čak i kada znamo da se neki ljudi neće složiti s nama.
Ključna je promjena spremnost da ne budemo svima po volji. To ne znači da trebamo postati tvrdoglavi ili zanemarivati tuđe osjećaje. Zrela osoba može priznati pogrešku, promijeniti mišljenje i razumjeti drukčiju perspektivu. Razlika je u tome što više ne mijenja vlastita uvjerenja samo zato da bi bila prihvaćena. Kada prestanemo pokušavati zadovoljiti svakoga, otvaramo prostor za iskrenije odnose. Umjesto da se neprestano prilagođavamo, lakše pronalazimo ljude s kojima dijelimo vrijednosti i pred kojima ne moramo glumiti nešto što nismo.
Zašto nas suvremeni svijet potiče da nikad ne odrastemo?
Društvene mreže savršen su primjer kulture u kojoj se odobravanje pretvara u mjerljivu valutu. Lajkovi, pratitelji i komentari stvaraju dojam da se naša vrijednost može izraziti brojkama. Čak i osobna iskustva ponekad prestajemo doživljavati samo zbog sebe, nego ih počinjemo promatrati i kroz pitanje kako će izgledati drugima.
Slična logika prisutna je u potrazi za novcem, statusom, uspjehom i romantičnim partnerima. Čim postignemo jedan cilj, pojavljuje se sljedeći. Zadovoljstvo traje kratko, a potreba za novom potvrdom ponovno raste.
U takvom okruženju lako je ostati zarobljen u mentalitetu adolescencije, neprestano pokušavajući pronaći pravu kombinaciju ponašanja koja će nam donijeti prihvaćanje. No ako se nikada ne zapitamo što nam je doista važno, možemo cijeli život provesti ispunjavajući tuđa očekivanja.
Aristotelov odgovor: Živjeti u skladu s vrlinama
Zanimljivo je da ovaj model na kraju dolazi do ideje koju je još u antičkoj Grčkoj zastupao Aristotel. U središtu njegove etike nalaze se vrline, odnosno osobine i načini djelovanja koje razvijamo praksom: pravednost, hrabrost, umjerenost i mudrost.
Njihova je prednost u tome što ih možemo primjenjivati u gotovo svim životnim okolnostima. Možemo biti pravedni kada smo uspješni i kada doživljavamo neuspjeh, hrabri kada nas drugi podržavaju i kada nas kritiziraju te umjereni bez obzira na to koliko posjedujemo.
Za razliku od popularnosti, novca ili društvenog statusa, naše ponašanje i odluke u velikoj su mjeri pod našom kontrolom. Ne možemo uvijek birati što će nam se dogoditi, ali možemo raditi na tome kako ćemo postupiti.
Takav način života čini nas otpornijima na odbacivanje i neuspjeh. Kada vlastitu vrijednost ne temeljimo isključivo na tuđim reakcijama, kritika nas ne mora slomiti, a neuspjeh ne mora značiti da smo izgubili sve. Može postati prilika da nešto naučimo i pronađemo bolji put prema onome što smatramo važnim.
Možda je upravo to jedna od najvažnijih lekcija odrastanja: prestati živjeti kao da stalno moramo dokazivati svoju vrijednost.
Jer ako nam je glavni životni cilj dobiti još nekoliko lajkova, više novca, bolji automobil ili potvrdu da smo dovoljno dobri, uvijek će postojati nešto novo što nam nedostaje. A kada se usmjerimo na vrline i vrijednosti koje možemo živjeti svakoga dana, više ne moramo čekati da nam svijet odobri da budemo ono što jesmo.
Komentari