Slavenski kalendar: Zašto se u Hrvatskoj peti mjesec zove svibanj, a ne bagrem?

Ovo pitanje na prvu zvuči kao šaljiva zagonetka, ali zapravo vodi ravno u srž hrvatskog jezika, povijesti i odnosa naših predaka prema prirodi.

Autor: Antun Karlović

Izvor: agroklub.com

Kad se u Hrvatskoj prvi put osjete oni topli, ljetni dani koji tjeraju ljude da iz ormara izvuku laganu odjeću, priroda već tjednima živi punim plućima. Negdje krajem travnja, a najkasnije početkom svibnja, diljem Hrvatske - od Slavonije do Istre, od Like do Dalmacije - događa se nešto spektakularno. Drveće koje je do tada bilo tek zeleno od lišća, odjednom eksplodira u prepoznatljivo bijelo cvijeće. A onda dođe i onaj miris, teško ga je opisati, Ali onaj tko ga je jednom osjetio, nikada ga neće zaboraviti. Bagrem cvate. Pčele i pčelari ga obožavaju, daje im jednu od najjačih pčelinjih paša na kopnenom dijelu Hrvatske.

I dok šetate tim mirisnim tunelima, ili dok vam kroz otvoren prozor uđe dašak toga mirisa, možda ste se zapitali: ako bagrem cvate baš sada, ako je toliko upečatljiv, ako ga ima baš svuda, pa zašto se onda ovaj mjesec ne zove “bagrem”? Zašto se zove baš svibanj?

Ovo pitanje na prvu zvuči kao šaljiva zagonetka, ali zapravo vodi ravno u srž hrvatskog jezika, povijesti i odnosa naših predaka prema prirodi. I dok je bagrem danas posvuda, ono što većina ljudi ne zna jeste da on zapravo nije izvorno hrvatsko stablo.

Čudna povijest bagrema: Amerikanac koji je osvojio Hrvatsku

Krenimo redom. Bagrem (lat. Robinia pseudoacacia) danas je toliko srastao s hrvatskim krajolikom da ga smatramo autohtonim, iskonskim dijelom naše prirode. Njegovo drvo koristimo za ogrjev, njegov cvijet za čajeve i medaljune, a njegov med – bagremov med – jedan je od najcjenjenijih na svijetu. No, istina je posve drukčija.

Bagrem inače ne potječe iz Hrvatske, ne potječe niti iz Europe. Njegova domovina je jugoistok Sjedinjenih Američkih Država – područje današnjih država kao što su Pennsylvania, Ohio, Indiana i Illinois. U Europu je stigao tek 1601. godine, kada su ga europski putnici i botaničari počeli uvoziti kao ukrasno i korisno drvo.

Da bismo to stavili u perspektivu: kada je bagrem prvi put posađen na tlu Europe, u Hrvatskoj su već stoljećima postojali narodni nazivi za mjesece. Dubrovačka republika bila je na vrhuncu moći, Hrvatima je već tiskana prva knjiga, a narod je i dalje svojim riječima opisivao ono što vidi u prirodi. Bagrem jednostavno – nije bio tu.

Bagrem - mijenja klimu i namjenu zemljišta

Kad je napokon počeo širiti Europom, njegova invazivna priroda bez prirodnih neprijatelja uz klimu koja mu je pogodovala učinila je svoje. Bagrem je izuzetno prilagodljiv – raste na siromašnim pjeskovitim tlima, brzo se razmnožava korijenovim izdancima, a njegove bodlje štite ga od mnogih biljojeda. Šumari su ga čak namjerno sadili za zaštitu od erozije, nesvjesni da će se toliko proširiti. Danas je u privatnim šumama kontinentalne Hrvatske jedna od najraširenijih vrsta drveća. Gdje god se pojavi on jednostavno bacajući svoje sjeme okolo guši ostale nasade.

Bagrem drvo

Bagremov med jedan je od najcjenjenijih na svijetu (Foto: Foto: Depositphotos/petia_stoycheva.abv.bg)

Drugim riječima: bagrem je uspješan imigrant, ali je u hrvatsku prirodu i kulturu došao ipak malo prekasno da bi “ukrao” ime mjesecu.

Tko je, onda, svib? Prispodoba o skromnom grmu

Ako ne bagrem, koja je to biljka ipak uspjela dati ime mjesecu svibnju? Odgovor leži u jednoj danas pomalo zaboravljenoj biljci koja se zove – svib ili svibovina.

U srednjem su vijeku gotovo svi slavonski narodi imali narodne nazive za mjesece, pa i oni u kojima se to s vremenom izgubilo (Rusija, Srbija, Bugarska...) no u Srbiji se to ponegdje koristilo čak i u prijelazu iz XIX na XX stoljeće (Dadić - Povijesno porijeklo Hrvatskih naziva mjeseci)

Znanstvenog imena Cornus sanguinea, na engleskom se zove “dogwood”, a kod nas je poznatija kao svib ili ponegdje drijen. I dok bagrem danas dominira pejzažom, svib je pomalo neugledan skromni grm koji raste uz rubove šuma, na živicama i u šikarama. Njegovi cvjetovi nisu krupni i razmetljivi poput bagremovih, ali cvatu upravo u svibnju – i to je ono što je našim precima bilo važno prilikom dodjele imena ovom mjesecu.

Zamislimo hrvatskog seljaka prije pet ili šest stotina godina. On nema botaničke priručnike, nema internet da provjeri kada što cvate. Njegov kalendar je sama priroda. I on zna: kada svib procvjeta, vrijeme je za određene poslove u polju. Cvatnja sviba – biljke skromne, ali pouzdane – bila mu je signal. I tako je mjesec dobio ime: svibanj – mjesec kada cvate svib .

Lingvistički, riječ “svibanj” izvedena je iz korijena svib-, a ista riječ postoji i u drugim slavenskim jezicima – primjerice, slovenski “sviben” . To nam govori da ovi nazivi nisu izmišljeni jučer, nego su ukorijenjeni duboko u zajedničku slavensku prošlost, puno prije nego što je netko u Europi uopće čuo za bagrem.

Slavenski kalendar: Kako su naši preci imenovali vrijeme

Priča o svibnju nije usamljen slučaj. Hrvatski nazivi za mjesece zapravo su prava mala prirodoslovna enciklopedija. Za razliku od većine europskih jezika koji su preuzeli latinske nazive (januar, februar, mart, april, maj,…), stari Slaveni, pa tako i Hrvati, razvili su vlastiti sustav imenovanja temeljen na onome što se u prirodi događa.

Značenje hrvatskih naziva za mjesece:

siječanj - mjesec kada se siječe drvo za ogrjev

veljača - mjesec u kojem dani postaju velji, duži

ožujak - "Lažak", “lažni” mjesec s vremenom koje laže, vara, (nestabilno proljeće)

travanj - mjesec kada buja trava

svibanj - mjesec kada cvate svib

lipanj - mjesec kada cvate lipa

srpanj - mjesec kada se bere žito srpom

kolovoz - mjesec kada se žito vozi kolima ili vozom

rujan - mjesec kada se jeleni ruju, pare se

listopad - mjesec kada listovi padaju

studeni - mjesec kada je studeno – hladno

prosinac - mjesec kada se sunce prosine, ponovno pojavi nakon kratkodnevice

Vidite li logiku? Svaki naziv ima svoju svrhu. To nisu puki pjesnički ukrasi, nego funkcionalni opisi koji su seljaku govorili što ga čeka. Nazivi su se prenosili s koljena na koljeno, stoljećima, sve dok ih je hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj u 19. stoljeću zajedno sa svojim suradnicima odabrao za službene nazive u standardnom jeziku .

A kad su ti nazivi birani – bagrema još uvijek nije bilo toliko raširenog kao danas. Svib je već tisućljećima bio ondje i ljudi su ga poznali. Bagrem je tek gost koji je došao kasnije.

Što je s "majem" i zašto ga ne koristimo?

Netko bi mogao reći: pa dobro, ako nećemo “bagrem”, zašto ne bismo jednostavno rekli “maj”, kao većina Europe? I zaista, u mnogim hrvatskim krajevima, osobito uz granicu sa Slovenijom i u nekim dijelovima Like i Dalmacije, stariji ljudi i danas kažu “maj”. Isto tako, u Bosni i Hercegovini i Srbiji, “maj” je službeni naziv za peti mjesec .

Ali hrvatski jezik je u 19. stoljeću napravio svjestan izbor. Tadašnji preporoditelji htjeli su njegovati hrvatske, slavenske riječi gdje god je to moguće, kako bi se jezik razlikovao od njemačkog, mađarskog i latinskog utjecaja koji su stoljećima dominirali službenom uporabom. “Maj” je latinskog porijekla (Maius). “Svibanj” je slavenski, autohton, naš.

To ne znači da je “maj” pogrešan – samo naprosto nije odabran kao standardni hrvatski izraz. No, čak i da jest, opet ne bi bio “bagrem”. Jer “maj” dolazi od rimske božice Maije, majke Hermesa (Merkura), zaštitnice plodnosti i proljeća . I opet – nema veze s bagremom.

A zašto se onda zove “May” na engleskom, “Mai” na njemačkom?

Evo kratke digresije za one koje zanima poredba. Latinski naziv Maius stariji je od Rima – potječe od grčke božice Maije (Μαῖα), koja je doslovno značila “majka” ili “dojilja” i bila je povezana s rastom i njegom. Rimljani su taj mjesec posvetili upravo njoj, a kasnije su ga preuzeli gotovo svi europski jezici – engleski May, njemački Mai, francuski mai, talijanski maggio, španjolski mayo.

Slaveni su, međutim, imali svoju mitologiju i svoj pogled na svijet. Njih nije zanimala rimska božica – njih je zanimalo ono što jednostavno sami vide kroz prozor. I tako su stvorili alternativne, prirodne nazive u svom alendaru. Dok ostatak Europe slavi Maju (ne pčelicu Maju, nego božicu), Hrvati i drugi Slaveni slave svib, travu, lipu, srp i kola.

A što bi bilo da se zvao “bagrem” – kratka šaljiva zamisao

Zamislimo na trenutak da su naši preci ipak odlučili drugačije. Zamislimo da je “svibanj” zamijenjen s “bagremom”. Kako bi to izgledalo?

“Vidimo se u bagremu na filipovčak!” (filipovčak je stari naziv za svibanjski blagdan sv. Filipa, 3. svibnja).

“Bagrem kao bagrem, al’ nekad je oblačno.”

I na kraju krajeva – što bi tek bilo s bagremovim medom? Zvao bi se… “bagremov med” – bez veze s mjesecom. A pčele bi i dalje radile isto.

Šalu na stranu, jasno je da ime nije proizvoljno. Iza njega stoji povijesna vrlo živa tradicija.

Svibanj danas – zaboravljeni grm i živi jezik

Danas je riječ “svib” gotovo pa zaboravljena. Većina Hrvata nikada nije čula za tu biljku, a još manje bi je znala prepoznati u prirodi. Drijen, pak, poznatiji je po svojim crvenim plodovima koji sazrijevaju u jesen – ali opet, malo tko zna da je to isti grm koji u svibnju daje mjesecu ime.

Svib grm

Svib je pomalo neugledan skromni grm koji raste uz rubove šuma, na živicama i u šikarama (Antun Karlović)

Ipak, naziv je ostao. I u tome leži njegova ljepota. Hrvati svakodnevno izgovaraju “svibanj” ne razmišljajući o podrijetlu riječi, ali na taj način održavaju jednu drevnu vezu s prirodom i precima. To je kao mala, gotovo neprimjetna pjesma koju pjevamo svaki put kad pogledamo na kalendar.

Nazivi mjeseci živi su fosili jezika. Oni nam govore što je nekome bilo važno prije 500, 800 ili 1000 godina. U svibnju, petom mjesecu, mogli smo slaviti rimsku božicu Maju. Mogli smo ga zvati “maj” poput većine Europe. Mogli smo ga, eto, nazvati “bagrem”. Ali nismo znali da to drvo i cvijet postoji.

Nazvali smo ga svibanj, po skromnom, autohtonom grmu koji je našim precima najavljivao proljeće. I baš zato što to ime nije očito, baš zato što zahtijeva malo istraživanja – ono je posebno.

Sljedeći put kad u svibnju prošetate pored bagrema i udahnete njegov opojni miris, sjetite se ovoga: više od tisuću godina prije nego što je taj miris uopće stigao u Hrvatsku, netko je već rekao: “E, svibanj je. Svib je procvjetao.” I to ime nikada nije promijenjeno.

I to je, zapravo, prava čarolija i bogatstvo hrvatskog jezika.