top of page

Nostalgija – zašto toliko čeznemo za djetinjstvom i vremenima koja su prošla?

Writer: Ananda
Ananda
8. stu
3 min čitanja

Nostalgija je jedan od najneobičnijih ljudskih osjećaja. To je istodobno čežnja za prošlošću i blaga tuga zbog spoznaje da se ono čega se prisjećamo više ne može vratiti. Ponekad je dovoljan miris, zvuk, stara fotografija ili melodija da nas u trenutku vrati u neko davno razdoblje života. Odjednom se ponovno nađemo u staroj kući, školskom dvorištu ili na ljetovanju iz djetinjstva. Na trenutak imamo osjećaj kao da je vrijeme stalo, no kada se vratimo u sadašnjost, postajemo svjesni udaljenosti između onoga što je bilo i onoga što danas živimo.


Nostalgija je danas gotovo obilježje suvremenog vremena. Ljudi se često vraćaju starim filmovima, glazbi, crtićima, videoigrama i fotografijama, tražeći u njima nešto što im nedostaje u svakodnevnom životu. Ipak, pitanje je čega zapravo toliko želimo ponovno doživjeti. Nedostaju li nam određeni događaji i ljudi ili možda način na koji smo nekada doživljavali svijet?



Djetinjstvo kao izgubljeni način doživljavanja svijeta


Prema psihološkim i filozofskim razmatranjima švicarskog psihijatra Carla Gustava Junga, djetinjstvo nije samo razdoblje kojeg se prisjećamo, nego i važan dio naše unutarnje psihičke stvarnosti. Jung je opisivao dječji svijet kao prostor u kojem granice između unutarnjeg i vanjskog još nisu jasno oblikovane. Dijete svijet doživljava neposrednije, a obični predmeti, mjesta i događaji mogu imati gotovo čarobno značenje.


Omiljena igračka nije samo predmet, nego nešto s čime je dijete emocionalno duboko povezano. Običan vrt može postati čitav svemir, a igra može toliko zaokupiti dijete da potpuno izgubi osjećaj za vrijeme. Svijet je ispunjen mogućnostima, misterijem i otkrivanjem.


Upravo je takav način doživljavanja možda ono za čim najviše čeznemo kada se prisjećamo djetinjstva. Ne nedostaju nam nužno samo određeni ljudi, igračke ili mjesta, nego i osjećaj da je život bio jednostavniji, spontaniji i ispunjeniji nepoznatim.


Jungov pojam individuacije odnosi se na cjeloživotni proces postajanja cjelovitom osobom. U tom procesu važno je ponovno uspostaviti vezu s dijelovima sebe koje smo tijekom odrastanja možda zanemarili. To ne znači da se trebamo vratiti u djetinjstvo, nego da u odraslom životu ponovno pronađemo neke njegove vrijednosti – znatiželju, kreativnost, spontanost i sposobnost da budemo potpuno prisutni u trenutku.



Možemo li se doista sjetiti najranijeg djetinjstva?


Zanimljivo je da je naše sjećanje na najranije godine života prilično ograničeno. Psiholozi taj fenomen nazivaju dječjom amnezijom. Većina odraslih svoje prve autobiografske uspomene smješta u razdoblje između treće i četvrte godine života, dok su sjećanja na ranije razdoblje uglavnom fragmentarna i nejasna.

Još je zanimljivije to što neka sjećanja za koja vjerujemo da potječu iz najranijeg djetinjstva možda nisu u potpunosti naša izravna iskustva.


Fotografije, obiteljske priče i opisi događaja koje smo čuli tijekom odrastanja mogu se s vremenom spojiti s fragmentima stvarnih uspomena. Tako nastaju sjećanja koja doživljavamo kao vlastita, iako je njihovo podrijetlo možda složenije nego što mislimo.


To ne znači da su naša sjećanja bezvrijedna ili neistinita u emocionalnom smislu. Ona su dio načina na koji razumijemo vlastiti život i oblikujemo osjećaj osobnog identiteta.



Povratak sebi kroz uspomene


Nostalgija može biti više od sentimentalnog prisjećanja na prošlost. Ona nam može pomoći da bolje razumijemo sebe, svoje emocionalne potrebe i iskustva koja su nas oblikovala. Ponekad je korisno ponovno pogledati stare fotografije, zapisati najranije uspomene, prisjetiti se snova ili posjetiti mjesta na kojima smo provodili djetinjstvo.


Povratak na neko poznato mjesto može biti posebno neobično iskustvo. Sve je možda gotovo isto, ali mi više nismo ista osoba. Stojimo na istom mjestu, a ipak ga doživljavamo drukčije jer ga promatramo kroz iskustvo svih godina koje su prošle. U tome postoji i ljepota i određena tuga.


Možda je najvažnija poruka da nostalgiju ne trebamo promatrati isključivo kao čežnju za nečim izgubljenim. Ona može biti podsjetnik na dijelove naše osobnosti koje smo putem zaboravili. Ne možemo ponovno postati djeca niti vratiti vrijeme, ali možemo sačuvati sposobnost čuđenja, igre, maštanja i iskrenog zanimanja za svijet.


Jer možda nam zapravo ne nedostaje samo prošlost. Možda nam nedostaje način na koji smo nekada bili prisutni u vlastitom životu.



Komentari


Logo Ananda.png
bottom of page