Jesmo li zaboravili živjeti? Što nas sprječava da zaista doživimo stvarnost?

Postoji jedna zanimljiva misao iz filma My Dinner with Andre koja bi nas mogla natjerati da preispitamo način na koji živimo, ali i samu prirodu stvarnosti koju svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Je li nam doista potrebno otputovati na Mount Everest, doživjeti ekstremno iskustvo ili potrošiti tisuće eura kako bismo osjetili da smo živi? Ili se nešto jednako stvarno, duboko i gotovo nevjerojatno nalazi upravo pokraj nas, u običnoj trgovini, na ulici ili u trenutku koji svakodnevno prolazi nezapaženo?
U jednom dijelu filma Andre i Wally razgovaraju upravo o tome – o ljudskoj sposobnosti da percipiramo stvarnost, o sve većoj otupljenosti prema svijetu i o društvu koje kao da nas postupno uči da više ništa ne osjećamo. Andre postavlja pitanje zašto nam je potreban odlazak na Mount Everest da bismo doživjeli trenutak stvarnosti. Zašto bi planina bila stvarnija od New Yorka? Zašto bi iskustvo na nekom udaljenom i egzotičnom mjestu imalo veću vrijednost od onoga što se nalazi u običnoj trgovini cigarama pokraj restorana u kojem večeramo?
Prema njegovu razmišljanju, stvarnost nije nešto što se nalazi samo na posebnim mjestima ili u iznimnim događajima. Ona je posvuda. Problem je u tome što je više ne znamo vidjeti.
Stvarnost je posvuda, ali mi je više ne primjećujemo
Andreova ideja počiva na zanimljivoj pretpostavci: možda problem nije u tome što nam život ne pruža dovoljno uzbudljivih iskustava, nego u tome što smo izgubili sposobnost da budemo istinski prisutni u onome što već imamo.
Zamislimo da možemo zaista obratiti pozornost na sve što se događa oko nas. Na ljude koje susrećemo, njihove poglede, razgovore, zvukove grada, detalje prostora u kojem se nalazimo, pa čak i na vlastite misli. Možda bismo otkrili da je stvarnost mnogo bogatija nego što je doživljavamo. Možda bi nas samo jedan običan trenutak, kada bismo ga zaista mogli vidjeti bez uobičajenih mentalnih filtera, mogao iznenaditi više od bilo kakvog spektakularnog putovanja.
Ali zašto nam je to toliko teško?
Andre primjećuje da ljude danas stvari više ne dotiču na način na koji su ih nekada doticale. Čini se kao da nam je potrebno sve više podražaja kako bismo osjetili nešto stvarno. Ono što nam je nekada bilo dovoljno danas nam je dosadno. Običan život više ne izaziva dovoljno snažne osjećaje, pa neprestano tražimo nešto novo, intenzivnije i uzbudljivije.
Možda upravo tu počinje jedan od najvećih paradoksa suvremenog čovjeka: nikada nismo imali toliko mogućnosti za zabavu, putovanja, komunikaciju i konzumaciju različitih sadržaja, a istodobno se čini da mnogi ljudi nikada nisu bili toliko nezadovoljni, rastreseni i emocionalno udaljeni od vlastitog života.
Društvo koje prodaje uzbuđenje, ali ne i ispunjenje
U razgovoru se pojavljuje i pitanje jesmo li postali poput razmažene djece kojoj je sve dostupno, ali im je istodobno sve dosadno. Kao da smo se zasitili svakodnevnih iskustava pa neprestano tražimo novu igračku, novi podražaj ili novu avanturu. No Andre nudi mnogo mračnije objašnjenje. Što ako ta dosada nije samo posljedica ljudske lijenosti, razmaženosti ili prezasićenosti? Što ako je ona rezultat mnogo šireg procesa, svojevrsnog nesvjesnog ispiranja mozga koje proizvodi društvo organizirano oko novca?
On iznosi provokativnu ideju o totalitarnom sustavu koji ne mora nužno koristiti otvorenu prisilu kako bi upravljao ljudima. Dovoljno je da ih drži u stanju stalne rastresenosti, nezadovoljstva i potrebe za novim podražajima. Sustav u kojem je gotovo sve podređeno novcu, potrošnji i proizvodnji, a čovjek sve manje ima priliku zastati i zapitati se što zapravo želi od života. Takav sustav ne mora nam izravno zabraniti da razmišljamo. Dovoljno je da nas neprestano zaokuplja.
Radimo kako bismo zaradili novac, a zatim trošimo novac kako bismo se osjećali bolje zbog načina na koji živimo. Kupujemo iskustva, putovanja, uređaje, odjeću i različite oblike zabave, uvjereni da će nam sljedeća stvar napokon donijeti zadovoljstvo. Međutim, to zadovoljstvo često kratko traje, pa se ciklus ponavlja.
U tom smislu čovjek postaje nešto poput baterije: njegovu energiju troše rad, obveze, strahovi i neprestana utrka za opstankom, dok se ono malo preostale energije usmjerava na potrošnju i zabavu. Sustav dobiva njegov rad, vrijeme, novac i pozornost, a čovjek zauzvrat često dobiva tek kratkotrajno zadovoljstvo i obećanje da će pravi život početi jednom, kada bude imao dovoljno novca, uspjeha ili slobodnog vremena.
A što ako taj trenutak nikada ne dođe?
Čovjek koji je budan ne pristaje na sve
Jedna od najupečatljivijih misli iz ovog razgovora odnosi se na vezu između dosade i nesvjesnosti. Andre izgovara rečenicu koja je možda i najvažnija u cijelom ovom dijelu filma: osoba koja je dosadna i nezainteresirana zapravo spava, a osoba koja spava neće reći „ne“.
To je zanimljiva i pomalo uznemirujuća ideja.
Čovjek koji ne preispituje vlastiti život, svoje potrebe i društvene obrasce u kojima sudjeluje lakše prihvaća ono što mu se nudi. Ne pita se zašto radi ono što radi, zašto želi ono što želi i tko je zapravo oblikovao njegove želje. Jednostavno nastavlja slijediti zadani ritam. Takva osoba možda ima posao, obitelj, materijalnu sigurnost, pristup zabavi i privid slobode, ali nikada ne zastane kako bi se zapitala osjeća li se zaista živom. Možda je toliko zauzeta ispunjavanjem tuđih očekivanja da više ne prepoznaje vlastite potrebe.
A ako čovjek ne postavlja pitanja, ne dovodi u pitanje ni pravila igre. Ne mora biti zadovoljan, ali će nastaviti sudjelovati. Ne mora biti sretan, ali će se truditi izgledati uspješno. Ne mora pronaći smisao, ali će nastaviti kupovati stvari koje mu obećavaju da će ga pronaći.
Naravno, Andreova teorija o društvu kao obliku totalitarnog ispiranja mozga može se promatrati kao namjerno radikalna kritika, a ne kao dokaz postojanja nekakvog jedinstvenog plana upravljanja ljudskom sviješću. Ipak, njezina je snaga upravo u tome što nas tjera da razmislimo o mehanizmima koji oblikuju naše ponašanje, čak i kada ih nismo svjesni.
Što ako se stvarnost nalazi iza naših uobičajenih percepcija?
Ovaj razgovor iz filma otvara i jedno dublje pitanje koje nadilazi kritiku potrošačkog društva. Što uopće znači biti svjestan? Jesmo li zaista svjesni svijeta oko sebe ili samo prolazimo kroz unaprijed zadane obrasce, reagirajući na podražaje, obavljajući obveze i ponavljajući navike? Možda stvarnost koju poznajemo nije cijela stvarnost, nego samo njezin mali dio koji uspijevamo registrirati kroz vlastite mentalne navike, uvjerenja i ograničenja. Možda ne vidimo svijet kakav jest, nego samo ono na što smo naučili obraćati pozornost.
U tom kontekstu Andreovo spominjanje trgovine cigarama pokraj restorana dobiva posebno značenje. Možda nam nije potrebno otići na kraj svijeta da bismo doživjeli nešto izvanredno. Možda je dovoljno promijeniti način na koji gledamo ono što je već pred nama.
Ali upravo je to možda najteže. Za takvu promjenu potrebno je izaći iz automatizma, prestati neprestano tražiti sljedeći podražaj i ponovno razviti sposobnost istinskog opažanja. Potrebno je zapitati se koliko je naših želja zaista naših, koliko naših životnih odluka proizlazi iz vlastitog razumijevanja svijeta, a koliko iz očekivanja okoline.
My Dinner with Andre ne nudi jednostavne odgovore, niti nam govori kako bismo trebali živjeti. Umjesto toga, kroz razgovor dvojice prijatelja otvara pitanja koja postaju sve aktualnija u svijetu u kojem se naša pozornost neprestano natječe za nečiju zaradu.
Možda najveća tragedija nije u tome što čovjek nema dovoljno novca, putovanja ili uzbuđenja. Možda je tragedija u tome što može provesti cijeli život pokušavajući ih prikupiti, a da nikada ne otkrije što ga zapravo čini živim. I zato se vrijedi zapitati: Jesmo li zaista nezadovoljni zato što nam život ne pruža dovoljno ili zato što smo zaboravili kako ga doživjeti? Jesmo li izgubili kontakt sa stvarnošću ili smo naučeni da je ne primjećujemo? I ako je naša pozornost najvrjedniji resurs, kome je zapravo poklanjamo?
Možda nam za buđenje nije potreban Mount Everest. Možda je dovoljno da se prvi put zaista probudimo ondje gdje već jesmo.






Komentari