top of page

Žalovanje nije rezervirano samo za ljude: orka koja 17 dana nije napuštala svoje mrtvo mladunče

Writer: Ananda
Ananda
prije 4 minute
3 min čitanja

Koliko je duboka emocionalna povezanost između majke i njezina potomka i je li sposobnost žalovanja nešto što pripada isključivo ljudima? Pitanja koja su dugo bila predmet filozofskih rasprava danas sve više zanimaju biologe, zoologe i istraživače životinjskog ponašanja. Pojedini prizori iz životinjskog svijeta teško se mogu promatrati bez razmišljanja o emocijama koje poznajemo iz vlastitog iskustva.


Jedan od najpoznatijih takvih događaja zabilježen je 2018. godine, kada je orka poznata kao Tahlequah, odnosno J35, nakon smrti svojeg mladunčeta nastavila gurati njegovo tijelo kroz oceanske vode punih 17 dana. Sličan prizor ponovno je zabilježen početkom 2025. godine, kada je ista ženka uočena uz obalu savezne države Washington kako gura tijelo svojeg mrtvorođenog mladunčeta.




Sedamnaest dana uz mrtvo mladunče


Tahlequah pripada populaciji južnih rezidentnih orki koje žive u području Salish Sea, između američke savezne države Washington i kanadske Britanske Kolumbije. U srpnju 2018. njezino je mladunče uginulo ubrzo nakon rođenja. Umjesto da se odvoji od tijela, majka ga je nastavila nositi i gurati kroz vodu, često ga podižući kako bi ostalo na površini.


Tijekom sljedećih 17 dana Tahlequah je prešla više od 1600 kilometara, što je njezino ponašanje učinilo jednim od najpoznatijih zabilježenih primjera mogućeg žalovanja kod životinja. Istraživači i promatrači pratili su njezino kretanje, a prizori su izazvali snažnu reakciju javnosti diljem svijeta.


Orke su izrazito društvene životinje koje žive u obiteljskim skupinama, a njihovi odnosi mogu trajati desetljećima. Majke imaju važnu ulogu u životu potomaka, čak i nakon što oni odrastu. U takvom društvenom okruženju gubitak mladunčeta nije samo biološki događaj, već može biti povezan s promjenama u ponašanju i odnosima unutar skupine.


Ipak, znanstvenici ne mogu sa sigurnošću tvrditi što Tahlequah proživljava. Ponašanje koje ljudima izgleda kao žalovanje može biti povezano s nizom emocionalnih, fizioloških i instinktivnih procesa. Upravo zato ovakvi slučajevi predstavljaju važan predmet istraživanja.



Žalovanje kod životinja – što znanost doista zna?


Tahlequah nije jedina životinja čije je ponašanje nakon smrti potomka izazvalo interes znanstvenika. Slični slučajevi zabilježeni su kod čimpanzi, slonova, gorila i drugih vrsta. Majke pojedinih primata nastavljaju nositi tijela svojih mladunaca danima, pa čak i tjednima nakon smrti, dok slonovi pokazuju posebne reakcije kada naiđu na tijela ili ostatke drugih članova skupine.


Istraživanja takvih ponašanja sve više ulaze u područje koje se naziva komparativna tanatologija – znanstveno proučavanje načina na koji životinje reagiraju na smrt i umiranje. Istraživači pokušavaju razumjeti prepoznaju li životinje smrt, kako reagiraju na gubitak bliskih članova skupine te postoje li kod njih oblici ponašanja koji bi se mogli usporediti s ljudskim žalovanjem.

Jedan od izazova pritom je činjenica da životinje ne mogu riječima opisati svoje iskustvo. Znanstvenici stoga promatraju ponašanje, fiziološke promjene, društvene odnose i reakcije na mrtve jedinke. Takvi podaci mogu pomoći u razumijevanju emocionalnog života životinja, ali ne omogućuju jednostavno izjednačavanje njihova iskustva s ljudskim.



Možda emocije nisu toliko različite koliko smo mislili


Dugo se na ljudsku svijest, emocije i sposobnost razumijevanja smrti gledalo kao na nešto što nas izrazito odvaja od ostalih životinja. No, sve veći broj istraživanja dovodi u pitanje pojednostavljenu sliku prema kojoj su životinje vođene isključivo instinktima, dok je emocionalni život rezerviran za čovjeka.

To ne znači da možemo sa sigurnošću tvrditi kako orke, slonovi ili čimpanze doživljavaju smrt na isti način kao ljudi. Ipak, njihovo ponašanje pokazuje da odnosi među životinjama mogu biti mnogo složeniji nego što smo nekoć pretpostavljali.


Prizor Tahlequah koja danima nije napuštala tijelo svojeg mladunčeta možda nikada neće pružiti konačan odgovor na pitanje što životinja osjeća nakon gubitka, ali svakako ukazuje na činjenicu da su životinje emotivna bića, koja osjećaju povezanost i ljubav prema bližnjima i isto tako bitno, imaju svijest o smrti.



Komentari


Logo Ananda.png
bottom of page