Umirujuća srednjovjekovna glazba

Srednjovjekovna glazba obuhvaća razdoblje od 5. do 15. stoljeća i predstavlja temelj europske glazbene tradicije. U ranom srednjem vijeku prevladava crkvena glazba, posebno gregorijanski koral – jednoglasni pjev namijenjen liturgiji. Tada se razvija i prvi sustav zapisa glazbe, neumatska notacija, koja omogućuje da se melodije prenose i izvan usmene predaje.

U visokom srednjem vijeku pojavljuje se polifonija, višeglasno skladanje, a važna središta glazbenog stvaralaštva postaju crkve i katedrale poput pariške Notre-Dame. Skladatelji poput Léoninusa i Pérotinusa stvaraju prva višeglasja. Istovremeno, svjetovna glazba jača – trubaduri i truveri u Francuskoj te minnesängeri u Njemačkoj pjevaju o ljubavi, viteštvu i društvenom životu.

Kasni srednji vijek donosi Ars Novu, novi glazbeni stil s bogatijim ritmovima i složenijim skladbama. Sve je više svjetovnih pjesama i notiranih plesova, a instrumentalna glazba dobiva važnu ulogu. Instrumenti poput lutnje, harfe, gajdi, frula i fidelâ pratili su plesove i svečanosti.

Srednjovjekovna glazba postavila je temelje notnog zapisa, ritma i harmonije te otvorila put renesansnoj glazbi koja će naslijediti i dodatno razviti ove inovacije.