top of page

Pigmalionov i Golemov efekt: Kako naša očekivanja mogu utjecati na tuđi uspjeh i neuspjeh

Writer: Ananda
Ananda
9. stu
5 min čitanja

Foto: Unsplash - Priscilla Du Preez 🇨🇦


Način na koji gledamo druge ljude i ono što od njih očekujemo može imati mnogo veći utjecaj nego što smo svjesni. Vjerujemo li da netko ima potencijala, sposobnosti i mogućnosti za napredak, često ćemo se prema toj osobi ponašati na način koji joj pomaže da ostvari ono što možda ni sama nije smatrala mogućim. S druge strane, ako nekoga unaprijed proglasimo nesposobnim, manje vrijednim ili nedovoljno talentiranim, svojim ponašanjem možemo nesvjesno pridonijeti upravo takvom ishodu.


Ovaj fenomen posebno je dobro istražen u psihologiji, a poznat je pod nazivima Pigmalionov i Golemov efekt. Oba pokazuju koliko očekivanja drugih ljudi, osobito onih koji imaju autoritet, mogu utjecati na naše ponašanje, samopouzdanje i konačne rezultate.



Pigmalionov efekt – kada pozitivna očekivanja postaju stvarnost


Šezdesetih godina prošlog stoljeća američki psiholog Robert Rosenthal proveo je jedan od najpoznatijih eksperimenata u povijesti psihologije. U suradnji s Lenore Jacobson, ravnateljicom osnovne škole u San Franciscu, istraživao je kako očekivanja učitelja mogu utjecati na intelektualni razvoj učenika. Na početku istraživanja svi učenici škole podvrgnuti su testiranju inteligencije. Učiteljima je pritom rečeno da se koristi poseban, napredni test koji može predvidjeti kod koje će djece tijekom sljedeće školske godine doći do iznimnog intelektualnog napretka.


Nakon testiranja učiteljima je uručen popis učenika za koje se očekivalo da će pokazati značajan razvoj svojih sposobnosti. Međutim, postojala je jedna važna pojedinost: ti učenici nisu bili odabrani na temelju rezultata testa, nego potpuno nasumično. Drugim riječima, nisu imali nikakve posebne intelektualne predispozicije u odnosu na svoje vršnjake.


Kada je na kraju školske godine ponovno provedeno testiranje, pokazalo se nešto zanimljivo. Upravo su učenici označeni kao oni s velikim potencijalom ostvarili značajniji napredak u rezultatima testiranja.



Kako objasniti takav rezultat?


Rosenthal je zaključio da su očekivanja učitelja utjecala na njihovo ponašanje, a posredno i na razvoj djece. Budući da su vjerovali kako određeni učenici imaju iznimne sposobnosti, prema njima su se ponašali drugačije. Davali su im više podrške, poticaja i povratnih informacija, pokazivali veće strpljenje, češće ih uključivali u nastavu i pružali im više vremena za razmišljanje i odgovaranje.

Takav pristup stvorio je poticajnije okruženje u kojem su djeca dobivala više prilika za učenje i razvoj. S vremenom su počela ostvarivati rezultate koji su potvrđivali početna očekivanja učitelja, iako ona u početku nisu bila utemeljena na stvarnim razlikama među učenicima.


Rosenthal je ovaj fenomen nazvao Pigmalionov efekt, prema grčkom mitu o kiparu Pigmalionu. Prema legendi, Pigmalion je izradio kip žene toliko lijepe i savršene da se u njega zaljubio. Njegova snažna želja da kip oživi na kraju se ostvarila, a božica Afrodita udahnula je život njegovu djelu. U psihologiji se Pigmalionov efekt odnosi na pojavu u kojoj visoka, pozitivna očekivanja prema nekoj osobi mogu pridonijeti njezinu boljem uspjehu. Pritom nije riječ o tome da sama vjera čarobno mijenja stvarnost, nego da naša očekivanja utječu na način na koji se odnosimo prema drugima, kakve im prilike pružamo i koliko ih potičemo.


Iako je izvorni eksperiment kasnije bio predmet brojnih metodoloških i etičkih kritika, ostavio je važan trag u istraživanju ljudskog ponašanja i odnosa između očekivanja i postignuća.




Golemov efekt – kada negativna očekivanja ograničavaju potencijal


Ako pozitivna očekivanja mogu potaknuti nečiji razvoj, postavlja se pitanje što se događa kada su očekivanja suprotna. Što ako autoriteti, roditelji, učitelji ili nadređeni unaprijed vjeruju da neka osoba nema dovoljno sposobnosti za uspjeh?


Odgovor na to pitanje povezuje se s Golemovim efektom, koji predstavlja svojevrsnu negativnu stranu Pigmalionova efekta.


Golemov efekt opisuje situaciju u kojoj niska očekivanja drugih ljudi mogu dovesti do slabijih rezultata i smanjenja vlastitog potencijala. Kada netko stalno dobiva poruke da nije dovoljno sposoban, inteligentan ili talentiran, s vremenom može početi prihvaćati takvu sliku o sebi. To se može odraziti na motivaciju, samopouzdanje i spremnost na suočavanje s izazovima. Osoba kojoj se ne pruža dovoljno prilika, podrške ili povjerenja može prestati ulagati trud jer unaprijed očekuje neuspjeh. Na taj način početna negativna procjena postaje stvarnost.


Naziv je dobio prema Golemu, biću iz židovske mitologije, oblikovanom od gline ili blata. U poznatoj srednjovjekovnoj praškoj legendi Golem je stvoren kako bi štitio židovsku zajednicu i pomagao ljudima. Međutim, priča o njemu često govori i o opasnostima stvaranja nečega nad čime njegov tvorac s vremenom gubi kontrolu.


Za razliku od Pigmalionova mita, koji govori o oživljavanju i ostvarenju ideala, Golem simbolizira potencijal koji se pod nepovoljnim okolnostima može razviti u neželjenom smjeru. Oba fenomena upućuju na istu važnu činjenicu: način na koji se odnosimo prema ljudima može utjecati na to kako će oni doživljavati sebe i koliko će svojih mogućnosti uspjeti ostvariti.



Od pozitivnog razmišljanja do pozitivne psihologije


Istraživanja poput Rosenthalova pridonijela su širem interesu za pozitivne aspekte ljudske psihologije, odnosno za pitanje što ljudima omogućuje da razviju svoje sposobnosti, ostvare potencijale i vode ispunjeniji život.

Devedesetih godina prošlog stoljeća pozitivna psihologija počela se razvijati kao zasebno područje psihologije, a njezinim se utemeljiteljem često smatra američki psiholog Martin Seligman. Za razliku od tradicionalnih pristupa koji su se velikim dijelom usredotočivali na psihičke poremećaje, probleme i patnju, pozitivna psihologija željela je istraživati i snage, vrline, otpornost, optimizam, zadovoljstvo životom i čimbenike koji pridonose ljudskom blagostanju.

Međutim, u popularnoj interpretaciji njezinih ideja s vremenom se pojavilo pojednostavljeno shvaćanje prema kojem je pozitivan stav gotovo uvijek ključ uspjeha i sreće.


Poruka se često svodila na to da trebamo razmišljati pozitivno, vjerovati u sebe i ne dopuštati negativnim emocijama da nas ometaju. Neuspjeh se pritom nerijetko objašnjavao nedostatkom vjere u vlastite sposobnosti ili nedovoljno optimističnim pogledom na život. Takav pristup zanemarivao je jednu važnu stvar: nisu svi životni problemi posljedica našeg načina razmišljanja. Na ljudske mogućnosti i životne ishode utječu i okolnosti na koje pojedinac nema kontrolu, poput ekonomskih uvjeta, društvenih nejednakosti, obiteljskih odnosa, bolesti, gubitaka i drugih životnih kriza.


Pretjerano naglašavanje pozitivnog razmišljanja tako je otvorilo prostor za ono što se danas naziva toksična pozitivnost.



Toksična pozitivnost – zašto nije dobro uvijek biti pozitivan?


Toksična pozitivnost označava pretjerano i nekritičko inzistiranje na pozitivnom razmišljanju, čak i u situacijama u kojima su tuga, strah, ljutnja, razočaranje ili zabrinutost potpuno prirodne i opravdane reakcije. Prepoznajemo je u svakodnevnim porukama poput: „Samo misli pozitivno“, „Sve se događa s razlogom“, „Moglo je biti i gore“ ili „Privlačiš ono o čemu razmišljaš“. Iako takve rečenice ponekad mogu biti dobronamjerne, u određenim okolnostima mogu djelovati kao umanjivanje tuđe patnje i stvarnih problema.


Problem nastaje kada osoba počne vjerovati da ne smije osjećati negativne emocije ili da ih mora što prije ukloniti kako bi bila uspješna i zadovoljna. Umjesto da prepozna što osjeća i pokuša razumjeti uzroke svojih teškoća, ona ih potiskuje i pretvara se da je sve u redu.


Dugoročno takav pristup ne mora donijeti olakšanje. Naprotiv, potisnute emocije mogu dodatno opteretiti osobu, a neuspjeh u održavanju stalno pozitivnog raspoloženja može izazvati osjećaj krivnje i osobne nedostatnosti. Pojedinac tada ne samo da se suočava s izvornim problemom nego počinje kriviti sebe i zbog toga što se ne osjeća dovoljno pozitivno. Upravo je to jedna od zamki popularne kulture samopomoći: odgovornost za gotovo sve životne ishode prebacuje se na pojedinca, dok se zanemaruju stvarne okolnosti u kojima živi.



Pozitivna očekivanja nisu isto što i prisilni optimizam


Važno je razlikovati zdravo pozitivno razmišljanje od uvjerenja da uvijek moramo biti sretni, optimistični i sigurni u uspjeh. Pigmalionov efekt ne govori nam da će se sve ostvariti ako dovoljno snažno vjerujemo u to, nego da naša očekivanja mogu utjecati na ponašanje, odnose i prilike koje stvaramo sebi i drugima.


Jednako tako, prihvaćanje negativnih emocija ne znači odustajanje od optimizma. Tuga, strah i nesigurnost nisu nužno prepreke osobnom razvoju. Ponekad su upravo oni važni signali koji nam pomažu razumjeti vlastite potrebe, prepoznati problem i napraviti potrebne promjene. Možda je najvažnija pouka ovih psiholoških fenomena da bismo prema drugima trebali pristupati s više povjerenja, strpljenja i otvorenosti, ne donoseći unaprijed zaključke o njihovim mogućnostima. Nikada ne znamo koliko nečiji potencijal može narasti ako mu pružimo priliku, podršku i osjećaj da u njega vjerujemo.


Istodobno, ne trebamo se prisiljavati na pozitivnost kada prolazimo kroz teško razdoblje. Umjesto da od sebe očekujemo da uvijek budemo dobro, korisnije je razvijati sposobnost da prihvatimo ono što osjećamo i pronađemo način kako se nositi s okolnostima.


Pozitivna očekivanja mogu pomoći ljudima da rastu, ali stvaran osobni razvoj ne počinje poricanjem teškoća, nego njihovim razumijevanjem i prihvaćanjem.




Komentari


Logo Ananda.png
bottom of page