Goran Pejaković je edukator na području Transfromativne komunikacije, medijacije, upravljanja konfliktima i leadershipa. Da bi pobliže upoznali njegov rad, Transformativnu i nenasilnu komunikaciju postavili smo mu nekoliko pitanja.
Za početak možete li nam nešto reći o sebi. kako i kada ste započeli baviti se osobnim razvoj i promicanjem kvalitete života?
Što se tiče osobnog razvoja negdje od dvanaeste godine počeo sam promišljati o tome kako ljudi funkcioniraju i općenito o tome kako ovaj svijet funkcionira. U jednom trenutku svojeg života zamalo sam završio putovanje u ovom tijelu i taj događaj me potaknuo da počnem razmišljati malo dublje o životu. Nakon toga sam krenuo u istraživanje života. Duhovnost i smisao života oduvijek su me zanimale pa sam prije nekih 34 godine počeo ozbiljno istraživati što se tiče duhovne strane života.
Što se tiče komunikacije, negdje 2012. godine došao sam u kontakt s radom Marshalla Rosenberga i nenasilnom komunikacijom (u daljnjem tekstu NK). To je bilo nešto što me je privuklo jer je on pričao o komunikaciji koja stvarno povezuje nas same sa sobom i s drugima i to na način koji je u potpunosti prirodan. Nadogradivši njegov rad krenuo sam svojim smjerom koji sam nazvao
Transformativnom komunikacijom.
Kompilirao sam znanje od M. Rosenberga zajedno s znanjem koje sam dobio kroz život i proučavanje razne literaturu o osobnom razvoju i duhovnošću. Vidio sam da je ovo znanje korisno za ljude. Bilo mi je žao da netko nema priliku doći u kontakt s tim znanjem i da si ne može pomoći.
Što ste vi dodali radu M. Rosenbergu i stvorili svoj stil rada?
Jedna od stvari koju sam najviše dodao je povezanost s duhovnošću. Naime nije dovoljno gledati čovjeka samo na gruboj tjelesnoj ili na intelektualnoj razini (um-intelekt) jer postoji i duhovna razina. Ona je iza intelekta i ona traži da bude nahranjena. Jako je važno nahraniti i dušu i intelekt, emocije i tijelo. Harmonija između njih je ono što čovjeka čini autentičnim i zadovoljnim. Kada se u toj vezi pojavi disharmonija, onda se pojavi i disharmonija u društvu, odnosu i svim ostalim aspektima života.
Rosenberg je utvrdio četiri glavna čimbenika koja sprječavaju normalnu komunikaciju. Koja su to četiri čimbenika?
Rossenberg priča o 4 velike grupacije koje stvaraju poteškoće u komunikaciji, što znači da nema drugih no ove su velike prepreke.
One su:
- Moralističke prosudbe
- Poricanje odgovornosti
- Zahtjevi
- Zasluge
Moralističke prosudbe
Svatko od nas prosuđuje što je njemu vrijedno, a što nije. Ono što je izazov kada netko ima drugačije vrijednosti od nas – tada smo skloni prosuđivati. Kada smo nepovezani sa sobom onda prosuđujemo i osuđujemo.
Prosuđivanje i osuđivanje drugih stavlja ih u stanje otpora. U tom stanju ili ćeš napasti ili ćeš pobjeći. Ali u stanju otpora jako malo situacija se može riješiti. Ta komunikacija gdje tražimo tko je u pravu a tko je u krivu ne vodi nigdje. Mi se bavimo komunikacijom što vama treba-što meni treba, a ne tko je u pravu a tko je u krivu. U ovoj drugoj uvijek će netko mislit da je u pravu, a ovaj drugi u krivu. Time neke predivne ljudske odlike kao što su kreativnost postaju problem jer osoba postaje kreativno osuđujuća i prosuđujuća. Netko tko je ustrajan postaje ustrajan u osuđivanju.
Suprotno takvoj komunikaciji, NK se temelji na tome što tebi treba i što meni treba i to je jedan potpuno drugačiji svijet. Ova komunikacija polazi od toga ako se ne bavim onim što mi treba onda ću se baviti onim što mi ne treba što je ključ NK komunikacije.
"Jako je važno nahraniti i dušu i intelekt, emocije i tijelo. Harmonija između njih je ono što čovjeka čini autentičnim i zadovoljnim."
Ljudima je nekako postala navika da u komunikaciji prosuđuju…
Da, ljudima je na neki način ušlo u naviku da osuđujemo, „Ovaj je ovakav…“ i više ne moraš razmišljati, „Ovaj je onakav…“, opet ne moraš više razmišljati… Mi idemo iz faze gdje nismo povezano s onim što nam treba prema fazi gdje se povezujemo s onim što nam treba, kao i to što treba sugovorniku. Možemo povući paralelu s internetom – da bismo bili povezani moramo imati i vi i ja internet inače je komunikacija nemoguća. Vrijednosti su predivne. Ali prosuđivanje drugih na temelju vlastitih vrijednosti predstavlja ozbiljne izazove.
Da nastavimo s 4 grupacije koje stvaraju poteškoće u komunikaciji;
Poricanje odgovornosti
Ljudima je stalno netko drugi kriv za situaciju u kojoj se nalaze. S njima je teško komunicirati i uspostaviti kontakt. Ljudi stalno imaju neke izgovore. Zanimljive dvije riječi koje odbacuju odgovornost su moram i trebam. Moram voziti kćer kod liječnika, na primjer. Ali nije da moram, osoba je odabrala to ali se koristi ta riječ kao da nemam izbor. I zato je ta slobodna volja moćna.
Najdublja razina komunikacije dolazi iz ljubavi, a preduvjet za ljubav je slobodna volja. Ako nema slobodne volje, nema ljubavi. Kada maknemo slobodnu volju iz komunikacije i odnosa nema više ljubavi. To je onda neka druga razina ali više nema ljubavi. Mi to često koristimo kao da nismo imali slobodan izbor; morao sam ovo, trebao sam ono…
Zahtjevi
Zahtjevi uzimaju slobodnu volju. Zahtijevamo jer želimo kontrolirati stvari, ubrzati radnju itd… Ali zahtjevi dugoročno korišteni uzimaju slobodnu volju drugima a to nitko ne želi. Zahtijevanje je jako dobro kada se koristi rijetko. Suprotnost tome je kada zamolimo drugo osobu. Time daje osobi izbor i mogućnost slobodne volje. Zahtijevanje je nezgodna stvar je ljudi koji odrastu u takvim obiteljima izgube sposobnost donošenja vlastitih odluka. I kada ti ljudi više nisu u društvu roditelja oni su nesposobni donijeti vlastite odluke. Osim toga, zahtijevanjem se traži da se podredimo ili pobunimo protiv toga što traži jako puno energije.
Zasluge
Mi se stalno bavimo tko što zaslužuje unatoč tome što nemamo dovoljno informacija o tome što doista netko zaslužuje. Ali to nije naša uloga da kažemo ili odlučujemo što druga osoba zaslužuje. U društvu postoje uloge koje moraju odlučiti što netko zaslužuje, npr.; policajac/ka, sudac/kinja i slično. Mi ostali bi trebali biti ovdje jedni za druge i biti empatični, a to je ono što se ne događa.
Vaš rad njeguje holistički pristup kroz tri glavna područja:
1. duhovnost i smisao,
2. tjelesno i emocionalno blagostanje, te
3. doprinos društvu.
Možete li nam pobliže objasniti navedeno i na koji način navedeno primjenjujete u praksi?
Kada ovakvu komunikaciju dignemo na duhovnu razinu onda je takav pristup prirodan duši. Duša je empatična, suosjećajna i respektira slobodnu volju. A mi pod utjecajem našeg uma u kojem ima doista svega i svačega i zamagli dušu. Jedna od najljepših stvari je kada ne želite igrati tu igru uma i ega. Onda se ovi drugi uznemire jer im nedostaje sukob jer je nezadovoljan. Kada je čovjek sretan i zadovoljan onda prirodno ne tražiš sukob.
Ova tri dijela možemo usporediti sa stablom. Korijen je onaj što crpi energiju i daje mogućnost da sve iznad raste. Ulaskom duboko unutra, u korijen je duhovnost. Što je veća krošnja potreban je veći korijen. Imamo izvrstan primjer jednog bambusa koji pet godina ne raste ništa osim korijena. Onda u jednoj godini naraste 32 metra. I to je taj važni dio – kada je netko dobro utemeljen, ukorijenjen onda ima jednu široku sliku. Posljedično tome on raste i izvana. Odnosno iz duhovnosti osoba je emocionalno stabilna, socijalno prilagođena itd., a u njegovoj krošnji razvijaju se i rastu plodovi rada koji mogu drugi ubrati.
Društvo koje je oko nas isto je važno. Za primjer možemo uzeti stabla sekvoje koje su nevjerojatna jer su jako visoka i široka, ali za njih je specifično to što imaju plitko korijenje. Da bi se održala, stabla moraju podupirati jedno drugo i time čine zajednicu.
Na koji način postižemo duhovnu ravnotežu? Koja su to tri životna aspekta? Možete li ih pobliže objasniti?
1. hraniti svoj duhovni cilj,
2. regulirati svoje navike, i
3. njegovati nesebičan doprinos drugima.
Osoba kada je ispunjena onda ona daje prema van i ne treba snaga izvana. Kad si ti ispunjen iznutra onda se to prelijeva prema van. Ali kada smo nesretni onda trebamo druge da bi kompenzirali što nam nedostaje.
Kada čovjek ima nekakva ukorijenjena uvjerenja onda ona bi se trebala vidjeti u svakodnevnom životu. Ali postoji veliki razmak između tih, kako ih nazivam aspiracijskih i praktičkih vrijednosti onda taj razmak će ljude zbuniti. Dakle treba živjeti ono što govorimo. Te dvije vrijednosti trebale bi biti što bliže jedna drugoj.
Danas možda zbog tehnologije (društvenih mreža) nemaš priliku sresti osobu pa imamo o njoj da je ona savršena, ali u pravom životu možda ta osoba i nije takva.
Trenutno se bavite transformativnom komunikacijom. Možete li nam pobliže kazati o kakvoj komunikaciji je riječ?
Ako netko ne može respektirati tuđu slobodnu volju, druga osoba to odmah osjeti. Ključna stvar kod Transformativne komunikacije je respektiranje slobodne volje. Postoji razni načini kako mi to činimo. Na primjer, mogu reći, Ivane ljutiš me ili ljut sam. Razlika je ogromna.
Ljut sam – ja preuzimam odgovornost za vlastite osjećaje i njima se bavim
Ljutiš me – netko drugi je odgovoran i odbacujem odgovornost.
U konkretnom primjeru možemo vidjeti kako bi ta komunikacija izgledala. Iz mog iskustva to bi ovako izgledalo; Dolazim kući umoran sa posla, a doma me čekaju supruga i kćer od 4 godine. Znam da ako pozvonim i uđem u kuću razgovor će ovako izgledati: kćer će kazati: „Tata, tata“, a ja ću reći: „Pusti me na miru“, da odmorim jer sam umoran i frustriran, a tako ću postupiti jer nisam povezan sa sobom. Ona će biti zbunjena i pogledat će mamu koja će meni prigovoriti što mi je dijete skrivilo na što ću opet ja uzvratiti i nastaje svađa.
"Ključna stvar kod Transformativne komunikacije je respektiranje slobodne volje."
S druge strane imamo drugi scenarija ako se povežem sa sobom. Dolazim pred vrata isto tako umoran. Pozvonim, kćerka otvori a ona kaže: „Tata, tata“, a ja kažem: „Kćeri, tako mi je drago što te vidim. Tata je jako umoran i sada bih htio otići na wc, otuširat se, nešto pojest i onda se igrati s tobom.“ A ona odgovori: "Može!"
To znači da ako se povežem sa sobom osluškujem kako se osjećam što se događa i što mi treba. To što mi treba izražavam na način da ne osuđujem i prosuđujem druge. Samo treba biti svjestan, i postupiti prema koracima koje je Rosenberg utvrdio:
- Opažanje
- Osjećanje
- Povezivanje s potrebom
- Molba
Mi smo toliko navikli osuđivati, napadati, prosuđivati da povezivanje s time kako se osjećamo i što nam treba prelazi na razinu znanstvene fantastike. Nas nitko nikada nije pitao kako se osjećamo i što nam treba. Nama se da zadatak i postavi pitanje na koje moramo dati odgovor. Tako nas treniraju od ranih dana, u obrazovnim institucijama do funkcioniranja na radnom mjestu (odradi zadatak).
Do sada smo govorili kako komunicirati s drugim ljudima, ali moramo se zapitati i kako komunicirati sa sobom?
Stvar je potpuno ista; opažanje, osjećanje, potreba i to bez prosuđivanja. Kada čovjek kaže sebi kako sam glup to je čista prosudba. Tada nam treba suosjećanje – ponekad se dogodi da ne uspiješ. I to je opažanje, a tvrditi da si glup to je prosudba. Kazati nekom da je glup ako zna manje od mene je isto prosudba jer činjenica je da ta osoba samo zna o nečemu manje od mene. Mi napravimo nešto što je greška
U određenim situacijama moramo se zapitati što mogu učiniti da bude u skladu s mojim potrebama i vrijednostima i to kroz opažanje, a ne osuđivanje samih sebe. Jedna od ključnih stvari koje učimo u NK jest kako reći ne, ali na način koji nije prosuđivajući, osuđivajući i gdje prekidamo odnos nego na način da odnos može i dalje funkcionirati.
Jedan od postulata je „Nemojte biti racionalni s iracionalnim ljudima“. Jednostavan primjer jest razgovor s ljutom osobom. Vi mu možete reći da se ne ljuti a njega to još više naljuti što može biti i opasno za vas. Takva osoba je iracionalna, a mi mu prilazimo racionalno što nije kompatibilno.
Na koji način onda možemo pristupiti iracionalnim ljudima?
Jedna od stvari je da adresiramo emociju i pokušavamo naći koja potreba je iza ljutnje? Npr.: „Da li si ljut jer posao neće biti odrađen na vrijeme?“. Onda pitamo npr.: „Što ćemo učini po tom pitanju?“, „Htio bi imati odgovorne ljude oko sebe?“ Dakle bavimo se time da se vraćamo na to kako se osjeća i što mu treba i tu je rješenje. Ponekad je dobro uopće ne reagirati, nego jednostavno zagrliti osobu ili biti uz njega. Dok osoba dođe sebi onda se može razgovarati. Jedno od pravila je prvo empatija, a onda savjet ako je prigodno.
Kako postupiti s djecom u takvim situacijama?
Prema učenicima sam uvijek imao veliki respekt što su oni uvijek uzvraćali. Takav odnos stvorio je temelje na kojima smo mogli graditi. Za konačni rezultat edukacijskog procesa je odgovoran profesor, s ne učenici. A trenutno nije tako. Profesor zadaje zadatak, dok učenik mora isporučiti informaciju. Ako je profesor odgovoran onda je to promjena teze. Onda profesor prilagodi jezik na način da učenik razumije. Jedan osobni događaj dobro oslikava kako pristupiti djeci. Imao sam jedan važan sastanak i morao sam pokupiti dijete u vrtiću. Dan je bio divan i dijete je svako malo zastajkivalo i uživalo u okolini. Pristupio sam joj s razine koja ona uopće nije razumjela; „Kćeri molim te požuri, imam važan sastanak.“
Ona uopće to nije percipirala. Da bi joj približio nešto što bi ona mogla razumjeti rekao sam joj da: „Tata ima sastanak gdje će naučiti kako zaraditi novac da kupi igračke.“ Ali ona je nastavila po svojem ne shvaćajući moju poruku. Tad sam se sjetio da joj kažem; „Tata mora na wc. Ako sad ne krenemo ukakat će se u gaće.“ A ona kaže: „Tu na cesti?“ Ja odgovorim „Da“, a ona počne trčati prema doma. I to je razina koju je ona razumjela i tako treba pristupiti djeci, ovisno o njihovim godinama i razini. Moramo govoriti jezikom koji je relevantan za određenu skupinu ljudi ili pojedinca. Tu je ta razlika: onaj tko podučava, na njemu je da pronađe način kako da učenik što bolje razumije informaciju.
Kako nam znanje Transformativne komunikacije može pomoći u praksi? Na koji način ga možemo primijeniti u svakodnevnom životu?
Nema mjesta gdje se znanje NK ne može primijeniti. Ako želimo uspješno komunicirati onda se prvo moramo povezati sa sobom. U komunikaciji moram osvijestiti što meni treba, što treba sugovorniku i da onda probamo uskladiti naše potrebe. Ponekad imamo iste potrebe ali različite strategije stoga komunikacija i zadovoljavanje potreba nije jednostavna. Poanta je da razgovaramo o tome što tebi i što meni treba. U normalnoj komunikaciji u pravilu se događa da nitko ne zna što nam treba i normalno je da nitko neće biti zadovoljan.
Na što moramo paziti prilikom komunikacije ?
Trebamo se zapitati kako se osjećamo u vezo toga što nam treba? Treba mi možda jasnoća, pa se usmjerimo na pitanja sugovorniku. Spoznaja što nekome treba jest ključ kvalitetne komunikacije. Nije moguće zadovoljiti osobu koja ne zna što mu treba zato treba postaviti pitanja. Ako je osoba nepovezana onda se niti neće moći izvući iz njega što mu doista treba. Ponekad se ljudi ne žele povezati i tu nema pomoći.
Za kraj koja bi bila vaša poruka koju biste poslali našim čitateljima.
Nema zamjene za rad na sebi. Ova komunikacija nije tehnika nego je proces povezivanja sa sobom. To je ujedno i povezivanje s drugima što posljedično proces koji se vježba kao što se vježba i nepovezivanje. Ljudi rade stvari koje im ne odgovaraju, ali se naviknu na takvo stanje. Iskrenost prema sebi također je jako važna – moram vidjeti što nam odgovara ili ne odgovara, ali i iskrenost prema drugima. Rad na komunikaciji može djelovati kao dugotrajan proces, ali jedini proces koji neće stvoriti probleme u budućnosti, odnosno poboljšat će nam odnose s ljudima u našem životu.
Naravno da ćemo u komunikaciji i životu raditi pogreške i biti nepovezani. Naše greške i nepovezanost uspoređujem s letom aviona. Avion je tijekom leta u 80% vremena van svoje rute, a ipak dođe na odredište. Kako je to moguće? Zato jer se stalno vraća. Dok oni koji se ne vrate ne dospiju do cilja. Dakle ako smo uporni i stalno se vraćamo doći ćemo do odredišta.
Web: drvo-zivota.com
Comments