Samopoštovanje je uvijek izazovno i za druge ponekad zastrašujuće - Ivana Oreški

Foto: Unsplash - Ante hamersmit

Kada duboko u sebi pronađemo vlastito samopoštovanje, to ne donosi samo mir nama — već ponekad izaziva nemir u onima oko nas. Jer, kada stojimo uspravno u svojoj snazi, kada više ne sudjelujemo u starim obrascima obiteljske dinamike, kada ne pristajemo na uloge žrtve ili spasitelja, tada neizbježno mijenjamo ravnotežu u cijelom sustavu.

Izvor: konstelacije.hr

Piše: Ivana Oreški

Prije nego krenemo na sadržaj o samopoštovanju, dobro je pročitati ovaj uvod: Samopoštovanje kao izazov za nas i za druge

Kada duboko u sebi pronađemo vlastito samopoštovanje, to ne donosi samo mir nama — već ponekad izaziva nemir u onima oko nas. Jer, kada stojimo uspravno u svojoj snazi, kada više ne sudjelujemo u starim obrascima obiteljske dinamike, kada ne pristajemo na uloge žrtve ili spasitelja, tada neizbježno mijenjamo ravnotežu u cijelom sustavu.

Hellinger bi rekao: „Obiteljski sustav teži ravnoteži, čak i ako je ta ravnoteža bolna.“ Kada pojedinac u sustavu počne cijeniti sebe, on time ponekad nesvjesno izaziva osjećaj gubitka ili nesigurnosti kod onih koji su navikli na stare obrasce. Oni koji ostaju vezani za stari poredak mogu osjetiti da ih samopoštovanje drugoga podsjeća na ono što su u sebi potisnuli ili što se još nisu usudili priznati.

To je prirodno. Naše svjetlo baca sjenu. Naša sloboda može u drugima probuditi i čežnju i otpor. Kada poštujemo sebe, to nas ne postavlja iznad drugih, već nas poziva da s još većim suosjećanjem gledamo na one koji se možda još ne usuđuju napraviti isti korak.

Hellinger nas ovdje smiruje: „Ne okrećemo se protiv njih, niti ih povlačimo sa sobom. Ostavljamo ih njihovoj sudbini s ljubavlju, i idemo svojim putem.“

Na taj način naše samopoštovanje postaje tiha ponuda. Ne zahtijeva priznanje od drugih, niti suglasnost. Ne moramo nikoga uvjeravati. Dovoljno je da živimo svoju istinu, čvrsto, ali nježno. Ako su spremni, oni će slijediti. Ako nisu, mi ih s poštovanjem ostavljamo njihovom ritmu.

Granice koje imamo u sebi

Granice su unutarnji čin poštovanja — prema sebi i prema drugima. One nisu zidovi koji nas odvajaju, već jasnoća koja nas štiti i daje sigurnost našim odnosima.

Hellinger bi rekao: „Granice određuju gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja.“ Kada postavim zdrave granice, tada mogu ljubiti bez da se gubim u drugome. Tada mogu davati, a da ne iscrpljujem sebe. Mogu biti prisutan, a da ne preuzimam ono što pripada drugome.

U sistemskim konstelacijama, granice postaju vidljive kad postavimo svakoga – i sve ono što njemu pripada – na njegovo mjesto. Tada se uspostavlja red ljubavi. Bez zdravih granica, ljubav postaje kaotična. Postaje zamka u kojoj preuzimamo tuđu odgovornost, tuđu bol, tuđu sudbinu.

Unutarnje granice također znače da priznajemo vlastita ograničenja. One nas štite od iluzije svemoći, od pretjerane odgovornosti za sve i svakoga. Kada znamo svoje granice, tada živimo s većom lakoćom. Tada prepoznajemo gdje trebamo stati, gdje trebamo reći „ovo nije moje“.

Hellinger nas uči: „Granica nije odbacivanje, granica je priznanje.“ Priznajem da nisam svemoguć. Priznajem da ne mogu nositi sve tuđe terete. Priznajem da nisam ovdje da ispravim sudbinu svojih roditelja ili pretvorim patnju svojih predaka u sreću.

Time dolazimo do dubljeg samopoštovanja. Jer samo kada poštujemo svoje granice, možemo istinski poštovati i svoje potencijale. I tek tada, iz tog zdravog mjesta, možemo se povezati s drugima u slobodi i punini.

U svakom čovjeku postoji duboka, prirodna potreba da se postavi na pravo mjesto u svom životu. „Takav kakav jesam, ja sam dobar. Sa svim onim što nosim sa sobom — sa svojim roditeljima, svojim porijeklom, svojim sudbinama — ja imam mjesto.“

BERT HELLINGER

Samopoštovanje kroz oči Berta Hellingera: Put prema sebi. Ja koji sebe poštujem.

U svakom čovjeku postoji duboka, prirodna potreba da se postavi na pravo mjesto u svom životu. Kada se nalazim na svom mjestu, kada priznajem sebe takvog kakav jesam, u svim svojim snagama i ograničenjima, tada osjećam unutarnji mir. Samopoštovanje nije osjećaj koji dolazi izvana, već priznanje mog unutarnjeg reda. To je kada pogledam sebe i kažem: „Takav kakav jesam, ja sam dobar. Sa svim onim što nosim sa sobom — sa svojim roditeljima, svojim porijeklom, svojim sudbinama — ja imam mjesto.“

Samopoštovanje znači da stojim uspravno pred sobom, iako klecam pred veličinom života. Ono ne isključuje poniznost, naprotiv. Kada poštujem sebe, tada mogu poštovati i druge. Tada se ne uspoređujem, jer moje mjesto je samo moje. Nitko drugi ne može stajati na mom mjestu. A ja ne mogu stajati na mjestu nekog drugog.

Hellinger bi rekao: „Kada poštujemo granice koje život postavlja, kada prihvaćamo ono što jest, tada se javljaju poštovanje i prema sebi i prema životu.“

Manjak samopoštovanja

Manjak samopoštovanja nastaje kada se udaljim od svog mjesta. Kada gledam u živote drugih s čežnjom, zaboravljajući da moj vlastiti život čeka na mene. Kada odbacujem svoje roditelje, svoj put, svoje tijelo, tada slabim. Tada mi nedostaje snaga da se susretnem sa životom.

U sistemskim konstelacijama vidimo da manjak samopoštovanja često ima korijene u nesvjesnoj odanosti obiteljskom sustavu. Možda se osjećam nevrijednim ili više vrijednim u iluzornom osjećaju, jer nesvjesno preuzimam teret onih koji su došli prije mene. Možda pokušavam „platiti“ za sudbine svojih predaka, ili se kažnjavam jer osjećam da nije pravedno da ja budem dobro kad netko iz mog sustava nije bio.

Hellinger nas uči: „Samopoštovanje se vraća kada otpustimo ono što ne pripada nama. Kada kažemo: ‘Dragi mama, dragi tata, ja vas poštujem. Ja preuzimam život koji ste mi dali, s cijenom koju ste platili i cijenom koju ja moram platiti.’“ Tada se vraćamo sebi. Tada samopoštovanje ponovno raste, kao biljka koja je dugo bila u sjeni, a sada konačno prima sunčevu svjetlost.

Uvod

Kada duboko u sebi pronađemo vlastito samopoštovanje, to ne donosi samo mir nama — već ponekad izaziva nemir u onima oko nas. Jer, kada stojimo uspravno u svojoj snazi, kada više ne sudjelujemo u starim obrascima obiteljske dinamike, kada ne pristajemo na uloge žrtve ili spasitelja, tada neizbježno mijenjamo ravnotežu u cijelom sustavu.

Prije nego krenemo na sadržaj o samopoštovanju, dobro je pročitati ovaj uvod: Samopoštovanje kao izazov za nas i za druge

Kada duboko u sebi pronađemo vlastito samopoštovanje, to ne donosi samo mir nama — već ponekad izaziva nemir u onima oko nas. Jer, kada stojimo uspravno u svojoj snazi, kada više ne sudjelujemo u starim obrascima obiteljske dinamike, kada ne pristajemo na uloge žrtve ili spasitelja, tada neizbježno mijenjamo ravnotežu u cijelom sustavu.

Hellinger bi rekao: „Obiteljski sustav teži ravnoteži, čak i ako je ta ravnoteža bolna.“ Kada pojedinac u sustavu počne cijeniti sebe, on time ponekad nesvjesno izaziva osjećaj gubitka ili nesigurnosti kod onih koji su navikli na stare obrasce. Oni koji ostaju vezani za stari poredak mogu osjetiti da ih samopoštovanje drugoga podsjeća na ono što su u sebi potisnuli ili što se još nisu usudili priznati.

To je prirodno. Naše svjetlo baca sjenu. Naša sloboda može u drugima probuditi i čežnju i otpor. Kada poštujemo sebe, to nas ne postavlja iznad drugih, već nas poziva da s još većim suosjećanjem gledamo na one koji se možda još ne usuđuju napraviti isti korak.

Hellinger nas ovdje smiruje: „Ne okrećemo se protiv njih, niti ih povlačimo sa sobom. Ostavljamo ih njihovoj sudbini s ljubavlju, i idemo svojim putem.“

Na taj način naše samopoštovanje postaje tiha ponuda. Ne zahtijeva priznanje od drugih, niti suglasnost. Ne moramo nikoga uvjeravati. Dovoljno je da živimo svoju istinu, čvrsto, ali nježno. Ako su spremni, oni će slijediti. Ako nisu, mi ih s poštovanjem ostavljamo njihovom ritmu.

JA I GRANICE KAO SUSTAV ZA SEBE

Granice koje imamo u sebi

Granice su unutarnji čin poštovanja — prema sebi i prema drugima. One nisu zidovi koji nas odvajaju, već jasnoća koja nas štiti i daje sigurnost našim odnosima.

Hellinger bi rekao: „Granice određuju gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja.“ Kada postavim zdrave granice, tada mogu ljubiti bez da se gubim u drugome. Tada mogu davati, a da ne iscrpljujem sebe. Mogu biti prisutan, a da ne preuzimam ono što pripada drugome.

U sistemskim konstelacijama, granice postaju vidljive kad postavimo svakoga – i sve ono što njemu pripada – na njegovo mjesto. Tada se uspostavlja red ljubavi. Bez zdravih granica, ljubav postaje kaotična. Postaje zamka u kojoj preuzimamo tuđu odgovornost, tuđu bol, tuđu sudbinu.

Unutarnje granice također znače da priznajemo vlastita ograničenja. One nas štite od iluzije svemoći, od pretjerane odgovornosti za sve i svakoga. Kada znamo svoje granice, tada živimo s većom lakoćom. Tada prepoznajemo gdje trebamo stati, gdje trebamo reći „ovo nije moje“.

Hellinger nas uči: „Granica nije odbacivanje, granica je priznanje.“ Priznajem da nisam svemoguć. Priznajem da ne mogu nositi sve tuđe terete. Priznajem da nisam ovdje da ispravim sudbinu svojih roditelja ili pretvorim patnju svojih predaka u sreću.

Time dolazimo do dubljeg samopoštovanja. Jer samo kada poštujemo svoje granice, možemo istinski poštovati i svoje potencijale. I tek tada, iz tog zdravog mjesta, možemo se povezati s drugima u slobodi i punini.

U svakom čovjeku postoji duboka, prirodna potreba da se postavi na pravo mjesto u svom životu. „Takav kakav jesam, ja sam dobar. Sa svim onim što nosim sa sobom — sa svojim roditeljima, svojim porijeklom, svojim sudbinama — ja imam mjesto.“

BERT HELLINGER

Samopoštovanje kroz oči Berta Hellingera: Put prema sebi. Ja koji sebe poštujem.

U svakom čovjeku postoji duboka, prirodna potreba da se postavi na pravo mjesto u svom životu. Kada se nalazim na svom mjestu, kada priznajem sebe takvog kakav jesam, u svim svojim snagama i ograničenjima, tada osjećam unutarnji mir. Samopoštovanje nije osjećaj koji dolazi izvana, već priznanje mog unutarnjeg reda. To je kada pogledam sebe i kažem: „Takav kakav jesam, ja sam dobar. Sa svim onim što nosim sa sobom — sa svojim roditeljima, svojim porijeklom, svojim sudbinama — ja imam mjesto.“

Samopoštovanje znači da stojim uspravno pred sobom, iako klecam pred veličinom života. Ono ne isključuje poniznost, naprotiv. Kada poštujem sebe, tada mogu poštovati i druge. Tada se ne uspoređujem, jer moje mjesto je samo moje. Nitko drugi ne može stajati na mom mjestu. A ja ne mogu stajati na mjestu nekog drugog.

Hellinger bi rekao: „Kada poštujemo granice koje život postavlja, kada prihvaćamo ono što jest, tada se javljaju poštovanje i prema sebi i prema životu.“

Manjak samopoštovanja

Manjak samopoštovanja nastaje kada se udaljim od svog mjesta. Kada gledam u živote drugih s čežnjom, zaboravljajući da moj vlastiti život čeka na mene. Kada odbacujem svoje roditelje, svoj put, svoje tijelo, tada slabim. Tada mi nedostaje snaga da se susretnem sa životom.

U sistemskim konstelacijama vidimo da manjak samopoštovanja često ima korijene u nesvjesnoj odanosti obiteljskom sustavu. Možda se osjećam nevrijednim ili više vrijednim u iluzornom osjećaju, jer nesvjesno preuzimam teret onih koji su došli prije mene. Možda pokušavam „platiti“ za sudbine svojih predaka, ili se kažnjavam jer osjećam da nije pravedno da ja budem dobro kad netko iz mog sustava nije bio.

Hellinger nas uči: „Samopoštovanje se vraća kada otpustimo ono što ne pripada nama. Kada kažemo: ‘Dragi mama, dragi tata, ja vas poštujem. Ja preuzimam život koji ste mi dali, s cijenom koju ste platili i cijenom koju ja moram platiti.’“ Tada se vraćamo sebi. Tada samopoštovanje ponovno raste, kao biljka koja je dugo bila u sjeni, a sada konačno prima sunčevu svjetlost.

LJUBAV PREMA SEBI POČINJE PRIZNANJEM

DA ŽIVOT KOJI JE DOŠAO DO MENE NIJE

POGRIJEŠIO.

Ja kao početna točka svog života

Svi mi stojimo na početku vlastitog života, čak i kada nam se čini da nas prošlost određuje. Hellinger je volio govoriti da smo svi mi kao strijela koja je napeta u luku obiteljskog sustava. Kad otpustimo sve što nas drži, krećemo naprijed — u vlastiti život.

Ja sam početna točka svog života kada prepoznam da život dolazi k meni preko mnogih — preko roditelja, djedova i baka, preko mnogih sudbina koje su utkane u moj DNK, u moje tijelo i moju dušu. Ali život se ne zaustavlja kod njih. On se nastavlja kroz mene. Ja sam taj koji sada nosi baklju.

Kada se saginjem pred onima koji su prije mene došli, kada im priznam njihovo mjesto, tada se uzdižem u vlastitom životu. Postajem slobodan da idem svojim putem, ne kao netko tko se mora osloboditi prošlosti, nego kao netko tko prepoznaje da je prošlost moj temelj, a ne moja prepreka.

Ja i moj život

Moj život nije savršen. Moj život nije onakav kakav bih možda sanjao da bude. Ali to je moj život. I kao takvog ga prihvaćam. To je temelj Hellingerovog učenja: prihvatiti stvarnost onakvom kakva jest.

Kada kažem „da“ svom životu, kakav god da jest, tada ulazim u snagu. Tada prestajem biti žrtva okolnosti, sudbine ili obiteljskih tereta. Tada počinjem živjeti svoj život, a ne tuđi.

Hellinger bi rekao: „Život uspijeva kada mu kažemo ‘da’.“ To ‘da’ uključuje sve: radosti i tuge, uspjehe i neuspjehe, zdravlje i bolest, ljubav i gubitke. Kada prihvatim cjelinu života, tada moj život može procvjetati. Jer tada ne trošim snagu na borbu protiv onoga što ionako jest. Umjesto toga, koristim snagu za stvaranje, za ljubav, za kretanje naprijed.

Ja i ljubav prema sebi

Ljubav prema sebi počinje priznanjem. Priznajem da sam vrijedan ljubavi samo zato što postojim. Ne zbog svojih postignuća, ne zbog svojih vrlina, već jednostavno zato što jesam. Jer život koji je došao k meni preko mnogih nije pogriješio.

Hellinger nas uči da ljubav prema sebi nije sebičnost. To je temeljni čin poniznosti pred životom. Kada ljubim sebe, ja zapravo ljubim život koji mi je dan. I time odajem počast svim onima koji su mi ga prenijeli.

Ljubav prema sebi uključuje i suosjećanje prema vlastitim slabostima. Kada vidim svoje granice i umjesto da ih poričem, priznajem ih s nježnošću, tada sam u miru sa sobom. Tada prestajem tražiti savršenstvo, jer prepoznajem da je život savršen upravo u svojoj nesavršenosti.

Ja i samodostatnost

Samodostatnost nije izolacija od drugih, već unutarnja punina koja mi omogućuje da budem s drugima bez ovisnosti o njima i njihovom priznanju. Kada sam samodostatan, tada znam: „Ja imam dovoljno. Dovoljno sam dobar, dovoljno vrijedan, dovoljno sposoban.“ A osjećaj da imamo dovoljno je kada na pravi način uzmemo život do nas ide kroz naše roditelje.

Hellinger bi rekao: „Samodostatnost dolazi kada uzmemo život sa svime što on nosi, bez očekivanja da nam netko izvana dâ ono što samo mi možemo dati sebi.“ To je trenutak kada prestajem tražiti izvana potvrdu vlastite vrijednosti, jer sam je pronašao iznutra, u svom odnosu s vlastitim životom i svojim mjestom u obiteljskom sustavu.

Samodostatnost je sloboda. Sloboda da volim, da dajem, da primam — ali ne iz potrebe, već iz obilja.

Ja i samostalnost

Samostalnost se rađa iz priznavanja povezanosti. Paradoksalno, da bih bio samostalan, moram najprije priznati da pripadam. Kada duboko u sebi osjećam pripadnost svojoj obitelji, svom porijeklu, tada mogu samostalno kročiti svojim putem.

Hellinger nas podsjeća: „Nitko ne može biti istinski samostalan ako nije priznao svoje korijene.“ Samostalnost bez korijena je iluzija, bijeg. Prava samostalnost proizlazi iz svijesti: „Ja pripadam, i zato mogu ići svojim putem.“

Tada mogu donositi vlastite odluke, stvarati vlastiti život, a da pri tome ne odbacujem one koji su mi dali život. Mogu se odvojiti s ljubavlju, a ne s osudom ili bijesom.

Ja i hrabrost

Život traži hrabrost. Hrabrost da gledam u ono što jest. Hrabrost da prihvatim stvarnost bez uljepšavanja, bez bijega u iluzije. Hrabrost da volim, iako ljubav uvijek nosi rizik gubitka. Hrabrost da živim, iako život vodi prema smrti.

Hellinger nas uči da prava hrabrost dolazi iz pomirenja s time da ne možemo sve kontrolirati. Kada priznamo svoju ograničenost, tada se otvara prostor za pravu hrabrost. Jer hrabrost nije odsutnost straha, već spremnost da idemo naprijed unatoč strahu.

Kada kažem „da“ životu, kada kažem „da“ svojim korijenima, kada kažem „da“ sebi — takvom kakav jesam — i svemu takvom kakvo je, svima takvima kakvi jesu — tada se u meni rađa hrabrost da koračam svojim putem. Bez jamstava, bez sigurnosti, ali s povjerenjem u tok života, s povjerenjem da me vodi dobra sila.

"Kroz oči Berta Hellingera, put prema samopoštovanju je put povratka sebi. To je put prihvaćanja, pomirenja i priznanja. Samopoštovanje nije nešto što se gradi izvana prema unutra, već iznutra prema van. Kada poštujem sebe, poštujem i druge. Kada stojim na svom mjestu, dopuštam i drugima da stoje na svome. Kada priznam svoj život, kakav god da jest, tada ulazim u snagu. A kada ljubim sebe, tada prepoznajem i veličinu života koji mi je darovan. Hellinger bi nas ovdje podsjetio na jednostavnu, ali duboku istinu: „Sve što tražimo, već je tu. Potrebno je samo priznati to što jest.“ U tome leži snaga. U tome leži mir. U tome leži ljubav. „Kada stojimo u svom životu s poštovanjem prema sebi i prema svemu što jest, postajemo izvor tihe snage. Tada ne trebamo ništa dokazivati. Tada samo jesmo. A to je dovoljno.“